Neki medijski 'urednici' još su prepuni negativnih konotacija, nemilosrdni, ratoborni, pohlepni…Gospodo 'veliki Hrvati', prestanite svoje frustracije liječiti na nevinim žrtvama, memorandum SANU-a odavno je mrtav, shvatite istinu zauvijek…

Dani sjećanja na Vukovar i Škabrnju obilježeni su kao i svake godine paljenjem svijeća i kolonom tuge koja se ove godine stopila u kišu koja je neprekidno lijevala čineći dan još težim. Hrvatska svake godine na taj dan zanijemi i iznova oplače svoje nestale, ranjene, ubijene. Svi mi, ma gdje god bili 18. studenoga stisnemo se jedni uz druge i postanemo jedno hrvatsko srce, ono koje je iznijelo Domovinski rat, ono koje je izgradilo Domovinu i ono koje je danas vodi između užarenog Istoka, mahnitog susjedstva i onih koji još uvijek nisu izašli iz rovova pa iz njih pokušavaju prekinuti cestu kojom srećom, prebrzo idemo.

Ove godine Dan sjećanja na žrtve u Vukovaru i Škabrnji obilježili su i Hrvati Boke, u Tivtu, okupljeni oko Hrvatske građanske inicijative i Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore. Oni su u listopadu sudjelovali i u otkrivanju spomen-ploče u Morinju, mjestu gdje je bio logor u kojem su mučeni civili i branitelji Domovinskog rata, mahom s dubrovačkog područja, ali i Hrvati Boke koji su tamo zatvarani kao i što je Boka kotorska bila talac, (a Crna Gora danas jest) jednog suludog projekta koji se nekad zvao velikosrpski projekt, danas srpski svet.
Jasno je kako unutar tog projekta ne djeluju samo Srbi, a ni svi Srbi. Ima tu Hrvata, Albanaca, Crnogoraca, Rusa…. I, ima ih svuda i nije ih teško prepoznati.

Nije slučajno kako je baš toga dana, jedan koji za sebe kaže da je Hrvat Boke, inače poznati novinar u dnevnim crnogorskim novinama baš 18. studenog odmah jutrom u sedam objavio svoj članak. I nije to bilo sjećanje na Vukovar. Ni na Škabrnju. To je bilo sjećanje na Morinj, na onaj trenutak kada su crnogorski ministri otkrili ploču na kojoj su ispisali sramnu povijest onih koji su tada, 1991. bili dio velikosrpske agresije i jedno malo bokokotorsko mjesto Morinj obilježili jaucima i zločinom.

Svakome bi to bio čin s kojim bi se trebao ponositi kao novinar, kao Hrvat Boke i kao čovjek no čini se kako baš to mali Bokelj ne može prihvatiti. Činjenicu. Ispriku.

Ne može oprostiti sada već bivšem ministru obrane Rašku Konjeviću, ni ex ministru vanjskih poslova CG Ranku Krivokapiću što su uz nazočnost hrvatskih ministara, branitelja Tome Medveda i vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana pogledali prošlosti u oči i duboko se pokajali što je velikosrpska agresija prošla preko njihove zemlje i ljudi, svjesni obojica kako jedino tako mogu Crnu Goru voditi dalje ka zapadu gdje civilizacijski pripadaju.

Mali Hrvat iz Boke, novinar i scenarist od toga dana ne može spavati. Njemu žrtve Vukovara ne padaju na pamet, jer ih ne priznaje. Kao ni žrtve Morinja. Reći će da ih nema. Kao ni velikosrpske agresije. Napisat će da je suočavanje s prošlošću dvojice sad već bivših ministara nelegalni čin koji treba osuditi tako da ih se procesuira i pošalje barem u Haag, ali svakako što dalje od Crne Gore kako bi on zajedno sa svojim istočnim jatacima i nekolicinom jadranskih susjeda mogao slagati neku drugu tapiseriju, neki drugi mozaik gdje bi Boka pomorska bila perjanica onih kojima je more san, ali ne i činjenica.

A spomen – ploča u Morinju i svako slovo zapisano na njoj i danas odolijeva kišama i novinskim napisima i to u okružju vojarne gdje mogu doći samo oni koji dobiju propusnicu. Tako je to u svim vojarnama svijeta samo valjda ne bi smjelo biti u Morinju kako bi mali Hrvat, novinar i sveznalica mogao u nastavcima prozivati i pisati svoje paralelne mitove i preslike, svoje paralelne istine kako bi kao Ljutiša iz bajke Ivane Brlić Mažuranić unio nemir u ionako nemiran narod Crne Gore koji danas na ulicama traži svoj put, svoje ministre i svoje pravo na crnogorsku državu, crkvu i ime. A, mali novinar iz Boke odavno je prodao sebe Bjesomaru i njegovoj družbi koja stanuje nedaleko u Dubrovačkom vjesniku i dalje preuzima i poznatim medijskim rovom prenosi sve njegove priče kao deliciju koju bi hrvatski narod trebao popiti umjesto loze ili travarice.

S druge strane ugledni hrvatski kolumnist, književnih i pisac oglasio se nekoliko dana ranije no ne o Vukovaru ni o Škabrnji ni o Morinju nego o putovanju ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana u Vatikan. Kolumnu je započeo zidanjem Radmanova profila i to jeftinim blatom koje traje taman do prve kiše. Toliko ga je nablatio da se sam ugledni novinar i pisac više nije mogao prepoznati od gliba koji je želio zalijepiti na Radmanovu domovnicu, ali blato kao blato lijepi se za onoga koji se valja u njemu tako i za uglednog, profinjenog i obrazovanog, vrlog Hrvata iz Dalmacije. Pa smo vidjeli jednu drugu sliku pisca krimića i ostali zatečeni.

Što je toliko zaintrigiralo poznatog književnika, autora krimića, novinara i filmoljupca da je svojim metrom izmjerio broj stopala ministrovu ocu, ministru i svima koji su mu blizu. I postoji li poveznica između dva Hrvata, dva južnjaka, dva novinara, dva intelektualca koji spomenom Stepinca promijene boju, rukopis i glas?

Jednome smeta spremnost i kultura sjećanja ministra vanjskih poslova Crne Gore i suočavanje s prošlošću, a drugome službeni put mvep RH u Vatikan i susret s papom Franjom koji bi, što ga izgleda potpuno izluđuje, mogao sljedeće obljetničke godine proglasiti bl. Alojzija Stepinca svetim. A to bi za njega koji voli krimiće bilo nedopustivo. On bi radije iskopao neku Stepinčevu nepodopštinu ili istražio Grlić Radmanovo rodoslovlje do ameba, samo da ne bi morao nijemo gledati uspjehe ministra Vlade RH koju naprosto ne voli. Previše mu je konzervativna, izrasla iz njemu bliskog komunističkog areala koji prepoznaje iz svoje dalmatinske fotelje dok iščitava vijesti koje je napisao njegov kolega, mali Hrvat iz Boke koji ne može zaspati, jer spomen –ploča u Morinju još uvijek stoji tamo gdje su je crnogorski ministri postavili. Nije je još uspio skinuti! Mali novinar, kaže da je Hrvat iz Boke!

I tako se obojica valjaju u svom blatu, gađajući sve koji se usude napraviti korak više za svoju zemlju i svoj narod. Obojicu povezuju njihovi predsjednici vlada. Jednome Premijerova pronicljivost i inteligencija izazivaju zavist, a drugi drži dudu varalicu svoga cirkusanta ne bi li mu pomogao izaći iz vlastite zamke u koju se upleo mlatarajući rukicama između Ulcinja i Beograda.

I, eto dramoleta, i na jugu i na južnim obalama igre i igrača.

Dok su dani sjećanja na Vukovar, Škabrnju i Morinj mnogima dani tuge ima i onih koji ne mogu podnijeti istinu pa baš tada izvedu dramolete za široko pučanstvo kako bi i njihova suza za vremenima jugoslavlja bila prepoznata i živa. A, ona može opstati samo u projektilima od blata kojima gađaju ne samo one koji su im oduzeli ljubljenu zemlju već i one koji im danas u Hrvatskoj i Crnoj Gori plješću, dijele nagrade, tapšaju ih i hrane kako bi pod zastavom slobode govora i izričaja mogli prosipati misli onog projekta ili sveta ili svijeta…

Izvor: www.svijet.hr/Katarina Knezović