Kada većinski samoproklamovana intelektualna, pride funkcionalna i NVO elita, uporno i "mudro“ ćuti na sve što se Crnoj Gori od 30. avgusta 2020. dešava od strane svetosavsko klero-nacionalističke vlasti, onda se nekako i puk prirodno pita: "što ja tu mogu"?

Takva kapitulacija pred surovom stvarnošću proizvodi dakle svijest - sociološku političku, demagoško prevrtačku - koja se veoma brzo i snishodljivo uslužno, eto, prilagodila takvoj (ne)stvarnosti.

Elem, svjedočimo toliko puta već opisanom mirenju sa političkom stvarnošću od strane CANU, univerzitetskih profesora, istaknutih kulturnih poslenika i mnogih dobitnika crnogorskih državnih nagrada i inih dobitaka, NVO "perjanica" koje su sada većinska režimska posluga, tako da posljedično "što ja tu mogu" proizvodi kao rezultat elitu koja to suštinski nikad nije ni bila. Da jeste, ona bi to i danas i pokazala i dokazala.

Bijedno i mizerno zvuče sva samoopravdanja, administrativni izgovori i druge demagoško-retoričke eskivaže kojima se nikada ne može sprati crna mrlja ćutnje pred svim rušilačkim naletima uništenja crnogorskog duhovnog, nacionalnog, kulturnog i multikulturnog identiteta.

Ta raznorazna elita, budžetski situirana, je li, trebaše da predvodi društvo, neprosvijećeni puk da edukuje, da kritički zbori i etički intelektualno tvori, sve zbog javnog i državnog dobra, bez obzira na cijenu koja će ih eventualno koštati.

No, upravo u cijeni, ovog ili onog karaktera je riječ i šifra ćutnje. Zato i vidimo kako se može ćutati, dugo i dugo....

Pitaće se puk "što on tu može" (iako i on može) dokle god bude odzvanjala tupa praznina kameleonske ćutnje ispraznog moralisanja elite koja to nije.

A kako svjedoči i izgleda stvarna, prava, intelektualna elita imamo zadovoljstvo vidjeti na primjeru malog broja istinskog soja časnih bastadura koji od onog 30. avgusta ne uzmiču pred fašizmom apostolske Vlade i uslužnih joj klerikalnih trabanata.

"Što ja tu mogu"? Kriza morala, je li? Pa je li baš morala ta kriza morala?

Svako vrijeme je na svoj način teško i uvijek je bilo i biće krize morala, dok god postoji ta kvarna ljudska roba, a da li je baš na ovoliku „buku ćutnje" morala pristati rečena elita, svakog kanabea svita.

Uvijek je prilika, bez obzira na sve, da se brani i odbrani sloboda, da je kao nekad brane i elita i puk, jer moralni imperativ uvijek nalaže da se brane demokratske civilizacijske vrijednosti na kojima progresivno čovječanstvo stoji i vjekovima postoji. Kao podsjećanje, literatura i iznova aktuelna opomena suprotnogponašanja, kao posljedica odricanja u odbrani temeljnih univerzalnih vrijednosti francuski filozof, Julien Benda (1867 -1956) napisao je 1927. knjigu znakovitog imena „Izdaja intelektualaca“.

Tek, „što ja tu mogu“ bilo od koga da dolazi, nepovratnoi sumarno vodi nas u kolektivni poraz samouništenja dostojanstva kao pristajanja na sve, svašta i svakoga.

Građanski otpori, inicijative, njihovi smjeli i odvažni aktivisti, intelektualci od etike i hrabrosti, britka novinarska pera drže luču odbrane slobode i odbrane dostojanstva. Oni nikad ne kazaše „što ja tu mogu", naprotiv, oni mogu, zbore i ljudske kuraži primjere časti crnogorske slobode nepokolebljivo tvore.

Umjesto kukavičke jadikovke „što ja tu mogu" kao pristajanja na propadanje, očekivani odgovor morao bi bitiodbrana zajedničkog i vjekovnog dobra slobode, društva i države, onako i koliko svako može i zna, jednako prema svakom ko nasrće i ugrožava te vrijednosti. Nije da se baš ne može.

"Teče i teče, teče jedan slap

što u njemu znači moja mala kap...

...Taj san u slapu da bi mogao sjati,

moja kaplja pomaže ga tkati...“

Napisaće ovo hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić u pjesmi „Slap“.

Sartrovski kazano, u duhu teme, neophodno je djelati, a ne tek nadati se.

Đe ste „šta ja tu mogu“ na građanskim protestima, đe ste sa riječju koja se ne povija pred "Evropom sad", đe ste sa svim onim što mislimo da jesmo i da nam pripada.

No, možda će biti kao ne malo puta da se u bijedi duha prolaznih materijalnihživota i ovoga puta čeka da nam naše „što ja tu mogu" odradi neko drugi ko može i zna.

A onda će, kao po običaju, to vajkanje, „što ja tu mogu" na iskustvu lukavosti i staža pervertitstva doći tamo gdje treba za svoj "zasluženi dio".

Takvi će, bez zazora, griže savjesti i kodeksa časti, tražiti i kazati "da mogu" i da im pripada mnogo više.

Konačno, iz mnogo razloga važno je njegovati kulturu sječanja... Između ostalog i da ne zaboravimo posljedičnost kolektivno (ne)svjesnog kao i onog intelektualno neodgovornog ogrtača ćutnje, kukavičluka i praznine, zbirno sklepane u palanačkoj odori bestidnog imena – „što ja tu mogu"?

Ipak, i poslije svega, zvuči i zvučaće ta trula mantra kao neprihvatljiva i nerazumljiva istinskim slobodarima, čak prezrena i gadljiva.

Autor: Željko Rutović/portalanalitika.me