Željela bih se i u ime Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore i u svoje ime oprostiti od našeg dragog Gracije Gaša Marovića s nekoliko rečenica. 

"Ferao iz kaštela” posljednja je samostalna autorska pjesmarica  umirovljenog pomorskog kapetana Gracije Gaša Marovića, Muljanina, autohtonog bokeljskog Hrvata,  čijeg se stvaralaštva  ovih danas sjećamo s posebnim pijetetom.

Gospodin Gracija Marović,svima nama dragi i rado viđen gost na svim promocijama Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore i hrvatske zajednice u cjelini, kao svaki pravi entuzijast i zaljubljenik , i u rodni kraj i u verse, i u poznijim godinama gotovo je svakoga dana imao inspiraciju za pisati stihove.

,, A ‘ko je, gledajući naš Kotor i našu Boku, našu ljepoticu,sa Mula,ne bi imao ?,sigurno bi mi sad replicirao da može. I može, i čini…

Hvala našem Gašu na inspiraciji i na težnji da bude svojevrsni stihovni kroničar Boke kotorske. To nije nimalo lak zadatak,jer nas ono što volimo čini odviše subjektivnim i neiskusnim, bez obzira na životno iskustvo. Ana Ahmatova je to ovako izrazila: ,, Umjesto mudrosti, iskustvo je : želja.’’-  Iako mudar  i životno iskusan,kad bi trebao uobličiti dojmove i misli na njegovu i našu Boku,  bio je svjestan da je, i svojom privolom, uvijek u kategoriji nedorečenosti, bez obzira na  poetsko iskustvo. Uvijek bi dorađivao, pomno birao riječi…

Kao nekad valovima i brodovima, htio je biti i vladar i gospodar svojega stiha.  

Da poezija uistinu jest omnipotentna, da u njezinim skutima, kako oslonac i zaštitu tako i podstrek, može pronaći svatko od nas bi nam, bez daljnjega, mogao potvrditi i Gracija Marović. I Gašo je poeziju i stih svakako osjećao kao svoj slobodan prostor i kao svoju sigurnu luku.

Njegova identitetska ukorijenjenost u fizički i duhovni prostor svojega zavičaja odlikuje se i u jeziku, odnosno dijalektu kojim piše. Njegova naslonjenost na tradiciju i duboka povezanost s rodnom grudom očituje se i u specifičnim, pa i arhaičnim riječi. Gašo Marović pisao je uglavnom muljanskim dijalektom jer je on bio njegova sigurna luka. Njegove pjesničke slike su plastične, njegov izraz je jasan i ima epskoga u sebi. Čitajući njegove stihove, možemo lako sebi predočiti starog kapa kako ih kazuje svojim unucima uz komin.

Gašo je uvijek želio da njegovi stihovi imaju i lakoću i težinu, i da kude i da hvale, i da opominju i da veličaju, i da se vole i da zabole... Svjestan je bio da se nijedan pjesnik nikada ne može doreći do kraja, što je ujedno i blagoslov i prokletstvo.

Zahvalni smo Graciji Maroviću na tome što dio svoje nutrine pretočio u stihove, za to je potrebna i velika hrabrost i velika odgovornost, a posebno na tome, što je još bitnije, što je odlučio svoje stihove podijeliti sa širim auditorijem i time omogućiti da njegovo poetsko stvaralaštvo ugleda svjetlo dana.

Nastojao je uvijek na suptilan i poetičan način odrediti dijagnozu društva u kojemu živimo, apelirajući, ne uvijek izrijekom, na to da čovjek treba uvijek ostati svoj, ono tko i što jest, vjeran sebi, svojoj emociji, identitetu i integritetu.

Poezija Gracije Marovića ima i imat će izvjesnu jezično-tradicijsko-kulturnu vrijednost,ali će svakako, trajniju valorizaciju imati njegova ljudskost i senzibilnost te ]jubav prema bližnjima, životu, prema poeziji, svojemu narodu i prema Boki.

Ana Vuksanović