Tivat, Kotor, H.Novi 5.siječnja 2013.(Radio Dux)- - Austro-ugarske fortifikacije u Boki – zaboravljena graditeljska baština i nepriznati spomenici kulture. Za turiste one su pravo otkrovenje, ljubiteljima šetnji po prirodi njihovi pristupni putevi su izuzetno atraktivne hajking-staze, vojni eksperti i danas se dive stručnosti njihovih planera, a arhitekte ostaju fascinirane pred umješnošću njihovih graditelja koji su na vrlo nepristupačna mjesta iznijeli ogromne količine kamena, čelika i betona. Čak ih i ekolozi, uprkos njihovoj osnovnoj namjeni – vodjenju rata, doživljavaju kao vrhunski primjer gradnje uskladjene sa prirodnim okruženjem u koje su bukvalno utopljene. One su austro-ugarske tvrdjave gradjene u Boki i njenom zaledju od četvrte decenije 19. stoljeća do početka Prvog svjetskog rata, a nažalost, jedini koji do sada makar formalno, nisu prepoznali njihovu višestruku vrijednost su najodgovorniji ljudi u našem sistemu kulture koji austro-ugarskim fortifikacionim objektima na današnjem Crnogorskom primorju sa izuzetkom par slučajeva, još nisu dali nikakav zakonski status onoga što ti objekti zapravo jesu – spomenici kulture i jedan od najatraktivnijih djelova graditeljskog nasledja u Crnoj Gori.

Prve fortifikacije na obalnom dijelu radi odbrane Boke od napada neprijatelja sa mora, Austro-Ugari su počeli graditi 30-tih godina 19.stoljeća. Prema riječima mr Folkera Kristijana Pahauera sa Tehničkog univerziteta u Gracu koji je diplomirao na temi austro-ugarskih fortifikacija u Boki, taj je sistem gradjen u pet faza do Početka prvog svjetskog rata u skladu sa procijenjenim glavnim opasnostima za Boku koja je Austro-Ugarskoj bila glavna baza na južnom Jadranu.
Pred početak Prvog svjetskog rata bilo je u Boki oko 3.500 ljudi stalne tvrdjavske posade, 218 tvrdjavskih topova kalibra od 37 do 305 milimetara, 99 mitraljeza, 46 reflektora i 9 torpednih cijevi.U to vrijeme, “Primorska tvrdjava Boka” kako je bio zvaničan naziv ovog kompleksnog fortifikacionog sistema, raspolaže sa tromjesečnim rezervama svih potreba za oko 36 tisuća vojnika i 6.700 konja. Snabdijevanje vodom bilo je potpuno riješeno velikim brojem cistijerni u utvrdjenjima i na predvidjenim položajima.
“Najveća vrijednost fortifikacionog sistema oko Boke kotorske je njegova cjelovitost i činjenica da je dobar dio objekata koji ga čine u prilično dobrom stanju ili se makar mogu naći njihovi temelji. Neki objekti poput tvrdjava Goražde I Vrmac su u odličnom stanju, kao i neke obalnih artiljerijskih baterija koje se više nigdje ne mogu naći u tako dobrom stanju. U Boki ima i nekih zaista specifičnih i značajnih objekata kakve više nigdje u svijetu ne možete naći u takvom dobrom stanju očuvanosti. Svi oni imaju povjesnu, arhitektonsku kulturološku vrijednost i značaj u medjunarodnim okvirima.”- naglašava professor Folker Pahauer koji je jedan od osnivača i članova Austrijskog udruženja za istraživanje tvrdjava OeGF. Pahauer smtara da su fortifikacije u Boki i izuzetno turistički atraktivne o čemu svjedoče i veoma uspješni primjeri kako su na taj način valorizovane tvrdjave u drugoj nekadašnjoj velikoj austro-ugarskoj ratnoj luci –Puli u Hrvatskoj.
Cijelu priču možete pročitati u našoj rubrici Kroz Boku, sa fotogalerijom pojedinih tvrđava.
Siniša Luković