U cijelosti prenosimo reagiranje Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore i Bošnjačkoga savjeta upućeno Ministarstvu za ljudska i manjinska prava:
Poštovani,
temeljem pojedinih članaka ratificirane Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima Vijeća Europe od strane Crne Gore i Izvješća Odbora eksperata u kojima se navodi da se hrvatski i bosanski jezik ne mogu smatrati manjinskim jezicima u Crnoj Gori, Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore i Bošnjački savjet u Crnoj Gori dostavljaju reakciju, i to iz sljedećeg razloga: jezik je za hrvatski i bošnjački narod pitanje od izuzetna značaja, štoviše, pitanje je nacionalnoga identiteta, nacionalne i jezične posebnosti tih dvaju naroda u odnosu na ostale narode u Crnoj Gori, te su hrvatski jezik i bosanski jezik upravo temeljem te činjenice u Ustavu Crne Gore, točnije u njegovoj preambuli, navedeni kao jezici u službenoj uporabi u Crnoj Gori. Stoga nam je neprihvatljiva činjenica da bi određeni ,, zvanični predstavnik Ministarstva za ljudska i manjinska prava “ , kako je navedeno u izvješću Komiteta eksperata u članku 1. 3. stavka 21 , koji čak nije naveden imenom i prezimenom, sebi mogao uzeti za pravo da svoje mišljenje da se hrvatski i bosanski jezik ne razlikuju u dovoljnoj mjeri od crnogorskoga jezika da bi se smatrali manjinskim jezicima , stavlja iznad zakonskih rješenja najvišega pravnoga akta neke države- njezina ustava, te zaključuje da se ratificirana povelja odnosi na albanski i romski jezik u Crnoj Gori. Pritom dodajmo da crnogorski član Komiteta nije bio ni određen do 2009. godine, iako je ratifikacija izvršena 3. 6. 2006. , te da pripadnici manjinskih naroda nisu bili u potpunosti izviješteni o pravima i obvezama koja proizilaze iz ratificirane Povelje, niti su 2009. crnogorske vlasti pružile cjelovitu informaciju o općem lingvističkom stanju u Crnoj Gori, odnosno o teritorijalnoj rasprostranjenosti svakoga od pojedinih manjinskih jezika.
Činjenica da se pripadnici hrvatskoga, srpskoga, bošnjačkoga i crnogorskoga naroda međusobno razumiju ne smije se pretpostaviti činjenici da nije riječ o jednome istome jeziku, nego o zasebnim jezicima i zasebnim narodima sa svojim lingvističkim i nacionalnim identitetom, kulturom i običajima. Spomenimo i da činjenica da je engleski jezik lingua franca danas u svijetu ne znači da oni koji se njime služe u svakodnevnoj komunikaciji svoj identitet ne temelje na pripadnosti drugom jezičnom i nacionalnom korpusu. Ističemo ovom prigodom i slučaj da je, primjerice, u bivšoj Češkoslovačkoj kao službeni jezik kojim su govorili pripadnici tih obaju naroda- i Čeha i Slovaka, bio naveden češkoslovački jezik, koji je, nakon stjecanja neovisnosti i suverenosti te dvije države, u Češkoj preimenovan u češki jezik, a u Slovačkoj u slovački jezik, uprkos činjenici da su se ta dva naroda razumjela i u zajedničkoj državi kad je taj jezik imao zajedničko ime i nazivnik. Jednostavno je takva odluka da svaki od ta dva naroda ima naziv za svoj jezik bila logična i jedina moguća kako bi se osnažio i osjećaj nacionalne pripadnosti tim dvama narodima.
Isti je slučaj i sa srpsko-hrvatskim, odnosno hrvatsko-srpskim jezikom u bivšoj Jugoslaviji i sadašnjim republikama- Srbiji i Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini se, treba i to dodati, jezik kojim govore pripadnici bošnjačkoga naroda islamske vjere opet razlikuje od jezika kojim govore Srbi i Hrvati, te je i naziv bosanski jezik za jezik kojim govore Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, osim pitanja nacionalnog identiteta, i pitanje vjerskoga identiteta, koje je neotuđivo od nacionalnoga pitanja za taj manjinski narod i u Crnoj Gori. Smatramo bespredmetnim napominjati da je i u preambuli Povelje navedeno da je zaštita manjinskih jezika Europe, posebno imajući u vidu opasnost od njihova zatiranja i eventualna izumiranja, vrlo bitan element Povelje, te da se na taj način štiti i promiče i multikulturalnost i multietničnost Europe, a da to nije nikako nauštrb većinskog naroda ili službenoga jezika u određenoj državi.
Manjinski su jezici bogatstvo Crne Gore i Europe i oni jačaju kulturni pluralizam i oplemenjuju tradiciju jedne države, te ojačavaju njene demokratske temelje i načela, pritom nipošto ne zadirući u njezinu suverenost, pa stoga čvrsto vjerujemo da je naš stav da su hrvatski, odnosno bosanski jezik i njihova uporaba i zaštita kao manjinskih jezika Crne Gore, naše neotuđivo pravo i obveza, posebno imajući u vidu činjenicu da u izvješću Odbora eksperata stoji da bi i ti jezici mogli biti dodani u Povelju kasnije u skladu s članom 3. 2. Povelje. Iz toga razloga bismo ovim putem najljubaznije pozvali Komitet, odnosno Odbor eksperata da se iznova posveti i vraćanju na pitanje uvođenja hrvatskoga i bosanskoga jezika u Povelju, te ostvarivanju svih prava i dužnosti koje ta Povelja propisuje u odnosu na manjinske, odnosno regionalne jezike u Crnoj Gori. Poštovana gospodo, ovo reagiranje Vam dostavljamo kao stav zvanično ovlaštenih institucija dvaju naroda, kojim biste se trebali rukovoditi prilikom donošenja odluka zvaničnih organa Crne Gore u daljnjim kontaktima s institucijama Europske unije koje se bave ovim pitanjima.
Zvonimir Deković, predsjednik Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore
_______________________________________
Osman Nurković, predsjednik Bošnjačkog savjeta u Crnoj Gori