Nikada kao danas, u vrijeme tehniciziranog “pametnog društva” i popularne medijske kulture, nije bila primjenjivija misao Bukovskog koja kaže da je veliki problem društva to što su inteligentni “puni sumnje” a oni kojima manjka inteligencije “puni samopouzdanja”. U tom duhu ponovićemo da sa kritičkom dekartovskom sumnjom čovjek postoji, a bez nje duhovno i kulturološki nestaje.
Elem, gotovo kao nikad u istoriji ovo današnje obezduhovljeno i dehumanizovano postmoderno doba self marketinga, koje ne mari za znanje, obilježeno je između ostalog, u tranzicionim društvima, ekspanzijom instant tzv. eksperata, stručnjaka, analitičara, koji onako olako i proizvoljno govore o najširim društvenim pojavama i fenomenima. I to bude tako da ta “ekspertska” klasa opšte prakse podjednako zbori i o pandemiji Covid 19, o ratu u Ukrajini, izbornim sistemima i ekonomskim pitanjima. I ne samo o tome. Tek površni retorički opšti komentari, začinjeni internet ekspertizom, postaju naša stvarnost, sa tendencijom i opasnošću da ova vrsta “znanja” nekritički pretenduje na kreiranje javnog mnjenja tj. onog dijela javnosti koja kritički ne promatra takvu vrstu “argumentacije”, zaboravljajući da je, kako engleski knjizevnik Aleksandar Poup kaže “malo znanja opasna stvar”. Tek, ta opasna stvar, sa svim dugoročnim posljedicama, žestoko je naselila društvo, sve njegove podskupove i sve od malo znanja, gotovo zagušene socijalne pore.
A to malo znanja današnje megavirtuelne civilizacije zna sve – od politike, medija, međunarodnih odnosa, kulture, ekologije i svega onog što aktuelna i brza smjena događaja nosi sa sobom. I tek malo, malo, vidite te dežurne “eksperte ” kako sa određenom dozom prepotencije “edukuju” kako treba ili ne, kako jeste, zbog čega to jeste, ili nije… U ovom duhu sociolog Danijel Bel će kazati “da bismo održali autoritet naučne i tehničke ekspertize, moramo ponovo razmisliti o tome kako stručnjaci komuniciraju sa javnošću”.
Tek, sveopšta ubrzana entropija sistema vrijednosti dovela je do obznanjivanja, stimulisanja i favorizovanja autoritarizma paradigme “malo znanja” kao nove determinante postojanja današnjeg, sve više manipulaciji podložnog čovjeka. Očito da cinizmu današnjeg pohlepnog doba ne trebaju ni knjige ni znanje, ni umnost, ni iskustvo, ni stvarni autoriteti. Treba mu to malo lakog “znanja”, društvenih mreža sa kojim se u duhu teorije zavjere barata “inkluzivno” simulirajući u palanačkoj samodovoljnosti nešto što bi trebalo ličiti dijalogu, koji se ubrzano pretvorio u ovovremeno narcisoidno pričanje priče o sebi.
Virus malo znanja, njegovan sistematskim onepismenjavanjem duha, postaje socijalno i zarazan i opasan. Brzo stiče imunitet i adaptira se u uvijek novim pervertiranim održivim formama. Kao takav zahvata dubinsko biće društvenog organizma, navikavajuci ga na permanentno stanje manipulacije, u okviru kojeg činjenice, nauka i njoj prateći metodi, sistemi i stvarno znanje ne znače gotovo ništa. Podsjetimo da u ovom duhu, Markuze kaže da su „zarad očuvanja poretka dominacije potrebni srećni robovi lišeni sposobnosti kritičkog promišljanja stvarnosti, nagovještavajući, prije više od pola vijeka u djelu „Čovjek jedne dimenzije“ postojanje tehnološkog racionalizma prevedenog u društveno ponašanje uz konstataciju postojanja tzv. srećne svijesti.
U tako umreženim socijalnim krugovima uprosjećenosti i nužnim pratećim odnosima uzroka i posljedice sve je moguće i ništa nije moguce, a posebno nije moguća hijerarhija vrijednosti.
Ima li od sve više demagoške upotrebe izlizani javni interes – interesa za tako malo znanja i malo obrazovanja, ako znamo da je samo stvarno znanje ono na čemu vjekovima počivaju ozbiljna društva i civilizacije, ne dozvoljavajući da neznanje, primitivizam, nekultura i improvizacija svake vrste postanu vrhovnom mjerom stvari, kako kulturološko društvenog, tako i političkog značenja?
Na kraju, zapitajmo se kome je potrebno i ko ima korist od malo znanja kao današnjeg sveprisutnog obrasca mišljenja i djelovanja? Da li se u asimetriji malo znanja i mnogo moći, traži i naslućuje odgovor ovog pitanja?
Željko Rutović