Društvo hrvatskih književnika obilježilo je jučer 120. godišnjicu rođenja Miroslava Krleže okupivši na svom znanstvenom kolokviju književne teoretičare i povjesničare koji su se u desetak izlaganja bavili stvaralaštvom tog hrvatskog književnika koje je, složili su se, i danas aktualno kao tema, ali i kao neiscrpan izvor za proučavanja.
Miroslav Krleža neosporno je hrvatski klasik, ispunjava sve kriterije za književne klasike, stvarao je vrhunska djela u svim književnim rodovima i obradio sve teme i stilove, rekao je Reinhard Lauer, njemački sveučilišni profesor, krležolog. Bio je veliki autoritet za života i poslije, što može imati izazvati suprotan efekt, pa ga mogu mrziti, ali ne mogu bez njega, istaknuo je.

Da je Krleža još aktualan smatra i Dubravka Crnojević Carić, koja se u svom izlaganju "Glas vapijućeg u opereti" bavila posljednjom rečenicom Krležina scenarija za film "Put u raj", koju je povezala sa suvremenim trenutkom i sveopćim vremenom spektakla. Danas sve izgleda poput operete, lepršavo i zabavno, a zapravo su u pitanje dovedeni temelji osobnih i socioloških fenomena, ocijenila je, dodavši da se Krleža i danas može čitati na različite načine i u njegovom se djelu još može prepoznati vrijeme u kojem živimo.
Boris Senker govorio je o "nedovršenoj priči Marcela Fabera", liku koji se pojavljuje u prozama o Glembajevima, a kojega je Krleža opisao u nekoliko točaka kroz ostale likove. Radi se o liku iz kojega se mogao razviti junak jednog romana, no Krleža ga nije napisao pa se njegov životni put, uz pojedine nepoznanice, doznaje po ostalim likovima, ustvrdio je.
Proturječjem Krležinih junaka bavio se Krešimir Nemec, ustvrdivši da su svi njegovi likovi bili rascijepljeni i nikada se ne mogu smiriti. Bit Krležine poetike i dubinske strukture njegova stvaralaštva upravo je u borbi koja nema razrješenja, nijedan lik ne pobjeđuje nego ostaje u trajnom nemiru, istaknuo je.
Branko Hećimović u svom je izlaganju podsjetio na polemike Krleže i kazališnog redatelja Josipa Bacha, a na temelju pisama o tome koje je proučavao. Riječ je o sukobu oko kazališne izvedivosti Krležinih mladenačkih drama, a na temelju kazališne prakse i kasnijim postupcima Krleže možemo zaključiti da je Bach bio donekle u pravu, zaključio je.
Na kolokviju je bilo riječi i o čitanju Krleže u BiH, njegovom dramskom djelu na kazališnoj sceni Crne Gore i baladama, a neka od izlaganja bila su, među ostalim, o "Vaništinom Krleži" te "Krleži i Goyi".