Hajduk slavi svoj 105. rođendan, rukovodstvo kluba se potrudilo da svakodnevno u ovom tjednu priredi neko događanje, što se može tretirati kao upečatljiva slika o toliko željenoj transformaciji “bijelih” u “dite puka”. No, najljepšu sliku će ponuditi jedino momčad na terenu, jer ipak bitna je osnovna supstanca: balun, pobjede, dobra igra…

Cijeli Split i Dalmacija, tradicionalno “piturani u bilo”, ali i navijači, prijatelji “bijelih” po cijelom svijetu slave svoj klub. Nevjerojatna je ta plima osjećaja, pravo more, još više, oceani dobrih želja, iskrenih čestitki slijevaju se na Poljud od milijuna navijača. I što je itekako važno, bubri, nadima se, postaje sve brojnija armija članova. Stvarno, to kako su se iz Našeg Hajduka angažirali za svaku je pohvalu, premda im ne trebaju pritisci, uvjeravanja da se svi baš moraju podrediti njihovoj formuli članstva. Jer se vidi da ima i drugih (na primjer Društvo prijatelja iz Rijeke), koji članarinu daju bez bilo kakvih ograda u klupsku blagajnu.

Ovo su prigode kad se svake godine u povodu rođendana razbude i eruptiraju emocije s izrazima odanosti čak i kod onih koji više ne pohode utakmice Hajduka, ali koji su odavno, još za rođenja ili od najranije u mladosti, ono u duši, cijepljeni, inficirani, zadojeni tom ljubavlju prema “bijelima”. Njihov zanos leti do nebesa…

To je ono, baš zauvijek. Jer, mijenjaju se bračni drugovi i prijatelji, radna mjesta, partije i stranke, boravišta, pa i religije, ali voljeni klub se ne napušta, nikad, ni u kojem slučaju… Pa čak i u trenucima kad ne ide najbolje, kad su mnogi razočarani, pa i bijesni i ljuti, kad su navijači svjesni da se moglo i moralo bolje i uspješnije, ipak u ime Hajduka, u slavu tog sad iskonskog kluba sve su pripravni oprostiti...

Zna se da je Hajduk preživio staru Austriju, kraljevu Jugoslaviju, talijansku okupaciju, ustašku izdaju, Titovu Jugoslaviju da bi sad po svojem značaju, tradiciji i uspjesima, doprinosu svjetskom nogometu, postao najcjenjeniji klub u Hrvatskoj. Ako ne toliko po rezultatima HNL-a onda po brojnosti i vjernosti svojih navijača.

U prošlih 105 godina bilo je trijumfa i padova, velikih pobjeda i teških poraza, ali su neka događanja ostala zapamćena, čvrsto usađena u memoriji navijača. Evo odabira, subjektivnog naravno, deset događaja po izboru najstarijeg kroničara splitskog kluba, koji je svjedočio životu kluba u posljednjih sedamdesetak godina bilo kao navijač, junior Hajduka ili novinar:

1. Hajduk kao državni tim

Dogodilo se to jedan jedini put da je kompletna momčad “bijelih” igrala za reprezentaciju Jugoslavije u Zagrebu 28. rujna 1924. protiv Čehoslovačke (0-2). Tako je odredio ondašnji savezni kapetan Dušan Zinaja, uz napomenu da je umjesto Otmara Gazzarija, talijanskog državljanina, na vratima bio Dragutin Friedrich iz HAŠK-a. Ta momčad Hajduka je zatim osvojila i dva naslova prvaka Jugoslavije (1927. i 1929.).

2. Hajduk u partizanima

Prava epopeja “bijelih” dogodila se tijekom Drugog svjetskog rata, jer je uprava u dogovoru s igračima odbila ponudu talijanskih okupatora da igraju u Serie A, da bi se zatim našli na Visu - oni koji su još od ranije krenuli u partizane sjedinili su se grupom koja je prebjegla preko Kozjaka, Marine, Drvenika do najudaljenijeg našeg otoka. Tako su dali golemi prilog antifašističkoj borbi.

Nezaboravna je utakmica u Bariju (23. rujna 1944.), pred pedesetak tisuća savezničkih vojnika i partizanskih ranjenika, između Hajduka i The Best XI (najboljih jedanaest Velike Britanije), sastavljenih od istaknutih profesionalaca britanskih klubova.

“Bijeli” su istina izgubili (2-7), ali su postali svijetli primjer u narodno-oslobodilačkoj borbi, što se kod nekih danas ne cijeni (usput, Hajduk je postao momčad Slobodne Francuske).

3. Hajduk i Torcida

Prvi naslov prvaka Jugoslavije Hajduku je pripao pobjedom (2-1, golovi Bernarda Vukasa i Bože Brokete) u legendarnom dvoboju protiv Crvene zvezde (29. listopada 1950.), kad je rođena Torcida, jedna od najstarijih navijačkih skupina u Europi. To je bilo prvenstvo tijekom kojeg je Hajduk sve utakmice proljetnog dijela igrao u gostima (preuređivao se Stari plac), a onda u nastavku je bio domaćin. Splitski klub je postao prvak bez izgubljene utakmice (10 pobjeda, osam neodlučenih).

4. Hajduk u “aferi Planinić”

To je najružniji događaj u povijesti splitskog kluba, uprava “bijelih” je u sezoni 1963./64. dogovorila lažiranja u trokutu sa Željezničarom i Trešnjevkom kako bi Hajduk opstao u prvoligaškom društvu. Ta tri kluba su na početku prvenstva 1965./66. prvotno izbačeni u drugu ligu, ali su zbog silnih, masovnih demonstracija u Splitu pomilovani, Hajduku je oduzeto pet bodova, “bijeli” su se te sezone ipak spasili i to stjecajem sretnih okolnosti (Petar Nadoveza je bio prvi strijelac lige). Skandal je značio preokret u radu, glavni protagonist bio je Tito Kirigin, Hajduk je sljedeće sezone osvojio prvi put Kup Jugoslavije (Sarajevo 2-1).

5. Hajduk i titula poslije 16 godina

“Bijeli” su 1971. postali prvaci poslije čak 16 godina čekanja. Zato se može shvatiti iščekivanje navijača “majstora s mora”, a kad je u Novom Sad pobijeđena Vojvodina (3-1), pa u Beogradu Partizan (od 0-3 do 4-3), euforija je zahvatila Dalmaciju, treneru Slavku Luštici i njegovim igračima priređen je nezaboravan doček.

6. Hajduk i pet uzastopnih kupova

Splitska momčad zavladala je Jugoslavijom, sedamdesetih godina prošlog stoljeća osvojili su još tri naslova prvaka i čak pet uzastopnih kupova. Arhitekt dominacije uz predsjednika Kirigina bio je nenadmašni trener Tomislav Ivić. Zaista, Hajduk je u pravom smislu riječi vladao jugoslavenskom ligom, koja se ubrajala među pet, šest najjačih u Europi.

7. Hajduk i oteti naslov 1976.

“Bijeli” su osvojili dvije duple krune (1974. i 1975.), trebali su i treću (1976.), ali su spriječeni najvulgarnijom otimačinom u režiji suca Dušana Maksimovića. Naime, Partizan je u Ljubljani postigao pobjedonosni gol dvije minute i 52 sekunde po isteku regularnog vremena (u to doba nije bilo sudačke nadoknade), što je i dokazano televizijskom snimkom ekipe iz TV Zagreb (reporter Slavko Cvitković). Inače, Hajduka je početkom pedesetih godina makinacijama iz Beograda praktično onemogućen u pohodu na dva prvenstva.

8. Hajduk na Poljudu

U godini Mediteranskih igara 1979. Hajduk se preselio sa Starog placa na novi predivni stadion na Poljudu. Najljepši stadion, uvjeti za razvoj kluba fantastični i to ne samo u sportskom pogledu nego i u komercijalnom, marketinškom, uopće društvenom. No, od 1979. do danas uprave nisu ništa uradile, osim ponekih kozmetičkih zahvata, kako bi Hajduk i dalje uživao najbolje uvjete. Svi odreda, oni koji su vodili klub, znali su da su prolazni i nije ih bilo briga za budućnost.

9. Hajduk i trijumf u Beogradu

U vrijeme kad je bivša država pucala po svim šavovima, Hajduk je u finalu Kupa pobijedio Crvenu zvezdu (1-0, gol Alena Bokšića). To je bio istinski trijumf, Hajduku je pripao veliki srebrni pehar maršala Tita. Zauvijek! Velike zasluge za taj uspjeh, za adio Jugoslaviji, pripadaju neustrašivom treneru Josipu Skoblaru. “Bijeli” su se nedugo zatim u prvom prvenstvu neovisne Hrvatske 1992. zakitili naslovom prvaka pod vodstvom trenera Stanka Poklepovića...

10. Hajduk u Europi

“Bijeli” su od 1967. gotovo kontinuirano igrali na europskoj sceni, dva puta su igrali u polufinalu i to Kupa pobjednika kupova (1973.) i Kupa Uefe (1983.), ali je objektivno najveći domet bio plasman u četvrtfinale Kupa prvaka (1995.). Nastupi u europskim kupovima u Splitu su bile posebne predstave, makar su u posljednje vrijeme samo jednom (predsjednik Joško Svaguša, trener Poklepović) prošli prag kvalifikacija.