“Polje suncokreta je kao nebo s tisuću sunaca.”
Corina Abdulahm-Negura
Suncokret – u likovnoj umjetnosti prva asocijacija na njega svakako su Van Goghovi suncokreti, dok u simbolici on nosi značenje snage, rasta, samopouzdanja, pozitivnosti i vedrine.
Suncokret je biljka koja neumorno prati putanju sunca, te je, kako zbog svojeg oblika, tako i zbog kolorita, nadahnjivala umjetnike, pjesnike i mistike. Njegov oblik, boja i pokret nose gotovo mitsku simboliku – onu o vječnom traženju svjetlosti, topline, izvora života. U likovnoj umjetnosti, suncokret nije tek dekorativni motiv, već duboko ukorijenjen simbol duhovne težnje, samoprevladavanja i nade.
U prirodi, suncokreti se neprekidno okreću prema suncu – taj fenomen heliotropizma oduvijek je fascinirao promatrače. U njemu se skriva jednostavna, ali snažna metafora: ljudska potreba da se usmjeri prema izvoru topline i svjetla. Kao što se cvijet naginje svjetlosti, tako i čovjek teži prema dobru, jasnoći i istini. U tom stalnom kretanju prema gore, prema naprijed, prema svjetlu, suncokret postaje gotovo ljudski – simbol nade koja ne posustaje ni kad dan zamijeni suton.
Goethe u Učenju o bojama piše o žutoj kao boji svjetlosti, vedrine i nježne ljepote. Ta misao svoju najpotpuniju likovnu potvrdu pronalazi u djelima Vincenta van Gogha. Njegovi suncokreti nisu tek prikazi cvjetova u vazi; oni su vibracija njegova unutarnjeg svijeta, obojeni ne samo pigmentima, već i duševnim stanjima. Intenzitet žute kod Van Gogha prelazi granicu vizualnog – ona postaje zvuk, puls, nemir. Njegovi suncokreti su živi – ponegdje umorni, ponegdje radosni, ali uvijek prisutni u punoj emocionalnoj snazi.
U Van Goghovim serijama suncokreta, promatrač se suočava s kontrastima: između života i smrti, svježine i uvenuća, svjetlosti i tame. Neki suncokreti su raskošni i otvoreni, drugi povijeni, opali – kao u nijemoj meditaciji o prolaznosti. Ipak, čak i u toj prolaznosti, oni ne gube dostojanstvo. Kao da poručuju: “Tražili smo svjetlost – i kada je bilo teško.”
Zato suncokret u umjetnosti nije samo biljni motiv. On je tiha poruka: i kad svjetlost oslabi, čovjek u sebi nosi sjeme koje zna za sunce. U trenutku kada priroda počinje venuti, kada se dan skraćuje, suncokret stoji uspravno – zlatan, široko otvoren, dostojanstven u svojoj prolaznosti. Nije čudo što su mnogi umjetnici, a osobito Van Gogh, izabrali upravo njega kao nositelja svojeg unutarnjeg izraza.
Suncokret je postao portret čežnje, svjetlosti koja ne dolazi izvana, već iznutra. On raste iz tame zemlje, ali se nikada ne zadržava u njoj.
Na kraju, suncokret simbolizira svjetlost, život, vjeru i odanost. Njegovo prirodno okretanje prema suncu metaforički predstavlja potragu za istinom, nadom i duhovnim usmjerenjem. U mnogim kulturama, suncokret je znak sreće, topline i snage, a često se povezuje i s vjernošću i odanošću zbog svoje stabilnosti i uspravnog rasta.
Marija Saičić