Promocija knjige „Don Đuro– Herbarium 1899.”, autora Liberta Slovinića održana je sinoć u Atriju ljetnikovca Buća u Tivtu.

O knjizi je govorio Željko Šćepanović: „Ovo djelo je moralo od multitalentiranog autora naslijediti mnogo aspekata. S jedne strane, to je roman o budvanskoj, primorskoj porodici. Prepun je arhaičnog bokeljskog govora, koji je pravi ukras romana. Zadovoljstvo je čuti neke, gotovo zaboravljene, riječi ili pak nove; imam utisak da će mnoge riječi upravo ovo djelo sačuvati od zaborava. Pitam se odakle onoliko sočnih primorskih izraz, koje nikad ranije nisam čuo. Odakle onoliko teoloških pojmova knjiga i predmeta? To je rječnik i stil pisanja sa dosta italijanizama, bokeljskim i primorskim izgovorom, tako dobro odgovara vremenu, prostoru  i događajima. Savremeni mladi čitalac može saznati kako se živjelo u tipičnoj starobudvanskoj porodici, kako su provodili dane, čime su se bavili, kako su radili u vrtu, u kući, u maslinjaku, na moru; kakav im je bio humor i kakve su ih nedaće mogle zadesiti. Može i naučiti kako se ophoditi prema bližnjemu sa pažnjom i razumijevanjem. Takođe, može se vidjeti kakve su bile društvene norme, kako je funkcionisao državni sistem. Mnoštvo likova, pituri, policioti, administratori, sudije, oficiri, ribari, trgovci predstavljaju društveni šareniš tog doba, koji postepeno osvaja čitaoca. Herbarijum je i religijski roman, pun moralnih i religioznih dilema“.

Knjigu je predstavio i direktor Centra za kulturu Neven Staničić, koji je kazao kako autor plasira „antiki stil pripovijedanja“ te nam je u ovoj knjizi „oživio“ stare riječi. „Ovaj roman ima 89 poglavlja  i svako poglavlje se moglo čitati kao posebna priča, pripovijetka, novela... Don Đuro kao lik povezuje čitavu priču, povezuje porodičnu tradiciju i povezuje značenje“, rekao je Staničić.

Na kraju večeri nazočnima se obratio autor knjige, koji je izrazio zahvalnost svima koji su omogućili da se ovaj projekt realizira. On je posjetiteljima kroz izlaganje predstavio svoju obitelj, kao i životni put. „Preko 60 godina izražavao sam svoj umjetničko-energetski potencijal koristeći se isključivo slikarskim postupkom. Podizao sam se u kući profesora i intelektualaca. Bio sam upućen na pisanu riječ i slovne simbole. Uz likovna djela iz moje laboratorije izašli su mnogi tekstovi i knjige. Davno sam ostao bez roditelja; porodica Slovinić je mala i jedinstvena u Crnoj Gori. Cijelog života krčio sam put sopstvenim naporima, bez rodbine, rođaka i ičije pomoći. Shvatio sam da moji nasljednici malo znaju o precima; rođeni su poslije njihovog odlaska. Pripovijedao sam često o njima, ali priča im je uvijek izmicala, nisu ih upoznali dok su bili za života. Davno sam počeo da prikupljam građu o precima, o prađedu Ivanu koji je doplovio sa Brača oko 1800. godine u Budvu, zatim o đedu Niku, ocu Antu, koji su rođeni u Budvi“, kazao je autor.

Dijelove knjige čitala je povjesničarka umjetnosti Marija Saičić.