Ako sadašnjost i nije tako sjajna za grad Kotor, spomen na prošlost, njene junake, umjetnike, zanatlije pa i oriđinale dovoljno dobar su razlog za podizanje morala i veličanje njegove impozantne povijesti. Toliko je toga na što se ima biti ponosan i skoro svaki dan u godini imao bi se posvetiti nekoj ličnosti, događaju, zaslužnim za procvat Kotora kroz stoljeća.

Na današnji dan 1885. godine, u obitelji Tomas podrijetlom iz Kaštel–Lukšića, ali već u trećoj generaciji u Kotoru, rodilo se dijete po imenu Tripo, koji će obilježiti skoro cijelo stoljeće kotorske povijesti.

Tripov otac želio je da mu sin pohađa gimnaziju, tim više što je sam kao podvornik radio na toj školi. Ali malom Tripu je glava bila puna glazbenih dojmova i on za drugo nije mario. Međutim, glazbenih škola tada u gradu nije bilo. Zato Tripo poslije završene osnovne škole ne dobiva srednje obrazovanje, nego prihvaća jedan zanat. Zanat brijački koji, valjda po nekoj mediteranskoj tradiciji, ovjekovječenoj u liku Seviljca, nikada nije daleko od pjesme i vedrine. Potom se Tomas pridružio jednom puhačkom orkestru, a nastupao je i kao pjevač.

Prva i dobra osnova u radu na puhačkim instrumentima dao je Tomasu tadašnji kapelnik Anicetto Toffoletti. Poslije toga se dalje izgrađuje sa Toffolettijevim nasljednicima, Urlichom i Vitekom, kapelnicima češkog podrijetla. Kod Urlicha uči i violinu, a od 14 godina dobiva prvu dionicu es–trube. Dolaskom Antuna Bagatelle, Tripo dobiva prvu dionicu basfliegerhorna, a u 16. godini odgovornu ulogu tromboniste. Na tom instrumentu on stalno ostaje preko pola stoljeća. Radeći, dakle, sa spomenutim kapelnicima, Tomas je i bez redovitog dužeg školovanja stekao dosta praktičnog znanja o puhačkim instrumentima, koje je mogao i dalje prenašati. Otada Tomas cjelokupno svoje dalje glazbeno bavljenje najvećim dijelom vezuje za Kotor. Treba izuzeti tri godine (1904.–1907.), kada boravi u Dubrovniku, u Hrvatskoj i Gundulićevoj glazbi, a potpredsjednik uprave Arturo pl. Saracca mu izdaje pismeno priznanje da je “kroz glazbeno znanje i revnost prednjačio svim ostalim glazbarima”. Pored toga Tomas je i dva puta radio u ratnoj mornarici. Prvi Tomasov samostalni glazbeni rad u Kotoru počinje 1913. god. kada postaje kapelnikom “Hrvatske bokeljske glazbe”, ali je taj rad prekinut Prvim svjetskim ratom. Poslije rata sudjeluje u novoosnovanoj “Radničkoj muzici”.

Tokom 1921. pa do 1924. god. u okviru škaljarskog društva “Hrvatski sastanak”, Tomas se baca na rad s tamburašima i zborom i stvara sasvim novi kadar najmlađe mglazbene generacije. On se tada ne ograničava da učenicima daje obavještenja o prirodi instrumenata, načinu sviranja ili osnovnoj teoriji. On im daje časove, ako se tako može reći, i iz glazbenog entuzijazma.

 Posle  kraćeg rada u puhačkom orkestru ratne mornarice u Tivtu (1924.–1928.), Tomas 1929. god. postaje kapelnikom “Gradske muzike” u Kotoru, i to sve do 1934. godine. S njom ide na gostovanje do Splita.  A 1934. god. formira sasvim novo tijelo. “Seoska glazba” u Škaljarima, sastavljena je od tamošnjih radnika, zanatlija i seljaka. S njom gostuje od Petrovca do Dubrovnika i radi sve do okupacije. Tijekom okupacije Tomas, po savjetu učesnika NOB-e, raspušta glazbu i potpuno se povlači. Poslije rata, iako već u odmakloj dobi, Tomas se prihvaća teškog posla da za Komandu južnog Jadrana stvori puhački orkestar. Iako bez glazbene literature i sa svega 17 radnika Arsenala, ali koji su ipak i prije toga ne samo poznavali puhačke instrumente nego se vratili s fronta, gdje su bili izbjegli sa puhačkim orkestrom Tivta. Tomas za veoma kratko vrijeme upornim radom uspijeva da javno nastupi. Poslije odlaska u mirovinu 1949. godine, Tomas je ostao veoma aktivni član KUD “Nikola Đurković” i gradskog puhačkog orkestra.

 Svakako, Tomas je osjećao potrebu da se s vremena na vrijeme iskaže i na polju kompozicije. Njega je naročito privlačila ideja programske glazbe. On hoće tonovima da opisuje događaje, prirodu, i da pritom bude uvijek raspjevan i melodiozan. Na njega je, izgleda, trajan utjecaj ostavila talijanska operistička melodika i to se osjeća u svim njegovim radovima. Ali poznavajući dobro efekte limenih i drvenih instrumenata, Tomas se njima uglavnom konvencionalno koristi, i mada bez nekog svog izrazitijeg individualnog stila, on u prvom redu bogati repertoar i pravi odlične usluge domaćim puhačkim orkestrima, koji ga rado izvode. U djelima crkvenog sadržaja on ima bez sumnje daleko snažnijih i proživljenijih stranica. Ukupno, Tomas je tijekom svog života dao oko 100 djela, većinom za puhače, od kojih je 80 autorski zaštićeno, jer je autor od 1935. god. član Udruženja jugoslavenskih muzičkih autora (UJMA). Posebno široku popularnost doživjeli su Tomasovi radovi iz lake glazbe, i to: "Šjora Mare", "Vozi, vozi…" i  "U kantini". U vezi s tim ne treba zaobići jednu pojedinost, koja je, bez sumnje, neopravdano unijela gorčine u Tomasovu vedru starost. Radi se o Šjora Mari i sporu oko špice popularne televizijske serije "Naše malo misto". O tome pitanju je dr. Milošu Miloševiću Tomas ovako rekao:

 “Motiv Šjora Mare stvorio sam i za sebe zabilježio već poslije Prvog svjetskog rata, tačnije 1921. godine. Tada ja nisam imao sredstava da pjesmu objavim, niti sam još pripadao UJMI. Svoje prvo javno izvođenje Šjora Mare je doživjela od strane ‘Gradskog zabavnog orkestra’ 1924. god. kojim je tada rukovodio Antun Homen. Otada se stalno iz godine u godinu sa velikim uspjehom izvodila. Te iste 1924. god. bio sam u muzici ratne mornarice, pa sam je sam popularizirao među muzičarima i mornarima. Ali daleko širu popularnost van Boke Šjora Mare doživljuje 1931. god. prilikom gostovanja kotorske “Građanske muzike” u Splitu. Tada sam pjesmu instrumentirao za duvački orkestar, ali tako da muzičari alternativno jedanput sviraju, a drugi put pjevaju tekst, koji sam isto sam napisao. Sama kompozicija i takav oblik izvedbe oduševio je slušaoce i oni su je pozdravili burnim aplauzom. Kada sam 1935. god. ušao u UJMI, pjesma je autorski zaštićena i ja sam primao tantijeme za njeno izvođenje. Objavljena je prvi put 1939. god. u izdanju HERKIZE, a drugi put 1973. god. u izdanju Društva hrvatskih skladatelja.”  

Tripo Tomas je, dakle, neizm jerno važan za bokeljsku glazbu zato što je u doba kada nije postojalo organizirano glazbeno školstvo, istaknuto djelovao i svojski doprinosio širenju glazbe u široke slojeve, naročito među zanatlijama. .... Zatim, važna je Tomasova uloga kao kapelnika raznih puhačkih orkestara, a i kao kompozitor najviše je djela napisao za takva glazbena tijela. Ali iznad svega, kao čovjek i pedagog iskreno i duboko očaran glazbom, Tomas je plijenio mlade i privlačio ih ovoj umjetnosti. Sve to govori o devet decenija koje su zaista plodno i korisno posvećene glazbi. Tripo Tomas je pokopan u Škaljarima 14. svibnja 1975. godine.

Danas, upravo zbog svog iznimnog doprinosa glazbi naše Boke, mandolinski orkestar Hrvatskog građanskog društva s ponosom nosi njegovo ime, i na taj način, slaveći njegov lik i djelo,  po uzoru na njega edukuje brojne mlade glazbenike.

Nešto drugačiji osvrt na Tomasov lik, dao je i kotorski novinar i publicista pok. Tomislav

Grgurević u svojoj knjizi „Kotorski oriđinali – škerci i galioti“, čije fragmente izvorno prenosimo:

TRIPO TOMAS – MEŠTAR OD MUZIKE

Tripo Tomas, sjajni ''meštar od muzike'', dobri čovjek blage naravi, bio je jedan od najpoznatijih muzičara u bogatoj muzičkoj tradiciji Kotora i Boke kotorske i pravi, tipični oriđinal i galiot, kojega su mnogi željeli kopirati, oponašati. Iznad svega volio je kafanu: lešo ribu, meso na gradele, punjene paprike i brodet. No, nije voliio da sam sjedi u kafani. Govorio je: ''Jelo u betuli bez drušva je isto kao ručak bez piruna i ožice!''

Bio je i originalni muzičar, kompozitor i izvođač, ikao nije imao klasično muzičko obrazovanje. U muzici je bio ''naivac'', iskričavog talenta. Bio je dirigent, meštar bleh muzike, kao niko prije ni poslije njega. Muzičari su ga slušali, a nije zabilježen slučaj da se neko na njega naljutio. On je to cijenio. Govorio je: ''Lako je sa muzičarima dirigovati jer oni slušaju. Nijesu oni poput naroda koji ne sluša vlast.''

Kao mlad dirigent skrenuo je na sebe pažnju originalnim ponašanjem. Jednom je, u okviru tradicionalne proslave Petrovdana, u Risnu, gostovala Bleh muzika iz Kotora kojom je dirigovao Tripo Tomas. Rišnjani koji su pratili izvođenje programa primijetili su da ponekad ne sviraju svi muzičari (za vrijeme solističkih partija). Odmah su protestovali: “Gospodine kapelniče, zašto sviraju samo neki, a mi smo platili sve!?''

“Svi sviraju, što vam pada na pamet'', govorio je dirigent, čudeći se.

Slijedilo je obrazloženje Rišnjana: “Svi smo primijetili da je jedno vrijeme svirao samo onaj na ćošku!'' Tripo je objašnjavao da tako nalažu note, te da postoje muzičke pauze... Nijesu prihvatili i ljutili se: ''Maestro, vi ste nas prevarili. To se od vas nijesmo nadali!'' Tripo se brzo snašao. Obratio se muzičarima: ''Gospodo, sada svirajte što vam padne na pamet, jer Rišnjani ne plaćaju muzičke pauze!'' Nastao je pravi “zvučni urnebes”. I Rišnjani su “uživali”...

KOME I KAKO TALIJA POMAŽE

Tripo je bio i uspješni kompozitor modernih šlagera. I danas se rado pjevaju neke od tih pjesama kao što su ''Šjora Mare, štramacera'', ''Vozi, vozi'' i druge, koje su postale narodne. Tomas je znao ne samo dobro da komponuje, nego i da piše odlične tekstove. Zato su ga muzičari još više cijenili.

Jednom, dok se šjor Tripo zabavljao sa svojim prijateljima u jednoj kotorskoj bezuli, prišao mu je mladi čovjek i zatražio mišljenje o svom stvaralaštvu. Tripo je pažljivo pogledao notni materijal i pitao: ''Kada si ovo napisao – prije, ili poslije boravka u kafani?''

“Bio sam potpuno trijezan'' – odgovorio mu je mladi kompozitor. Tripo je popio čašu vina, pogledao mladića i kazao: “Bez sumnje, ti si talentovan, ali da bi ispalo dobro, potrebno je da izbjegavaš pisanje kada si trijezan. Boginja Talija dobro pomaže samo kada su stvaraoci u pripitom stanju...''

Tripo je živio vrlo skromno jer se od bavljenja muzikom, koja mu je bila strast, jedva moglo sastavljati kraj s krajem. Imao je osjećaja i za crni humor. Kada bi ga neko pitao kako živi odgovorio bi: “Sempre quatro M''. Prijatelji su znali da ta njegova četiri ''M'' znače: musica, miseria, malediozione, e makance di moneta. Prevedeno, to znači: muzika, bijeda, prokletstvo i nedostatak para.

Kada bi meštar Tripo ponešto i zaradio mučio se kako da to naplati. Koristio je prilike koje bi mu se ukazale u vrijeme ugodnih prijateljskih druženja u gostionicama, betulama i rjeđe u uglednijim kafanama, gdje je botilja vina bila duplo skuplja.

Jednom su se bili okupili članovi HKD ''Sastanak'' iz Škaljara. Predsjednik, koji je bio popio malo više počeo se hvaliti: “Svi mi, umjetnici, smo bogovi. Možemo što ne mogu drugi ljudi!'' Meštar Tripo, dirigent muzike, ga je prekinuo: “Nijesmo mi bogovi, gospodine presidente!'' Ovaj se nije dao:

''Jesmo, dajem ti riječ... možemo što i bogovi!'' Tripo je iznenada promijenio mišljenje: ''E, kada si ti, predsjedniče, bog, isplati mi ono što mi dugujete, jer bogovi mogu sve..!''

Nastao je opšti smijeh veselog društva i pjesma:

''I nikom nije ljepše, neg je nam'

samo da je 'vako svaki dan!''

Narednog dana predsjednik je isplatio Tripu sve zaostale honorare...

Prolazile su godine. Tripo je imao 90 godina kada je pješice otišao na koncert, priređen u Muzičkoj školi, u Kotoru. No, nije stigao tamo gdje je naumio - stradao je u saobraćajnoj nesreći. Crna vijest brzo se proširila Kotorom: “Umro je šjor Tripo Tomas, meštar od muzike!''. Nije trebalo ništa više reći... Ispratile su ga hiljade njegovih obožavatelja, prijatelja, poznanika. Žive sjećanja na njega, kako u muzici, tako i u brojnim anegdotama.