“Umjetnost je korak od vidljivoga, poznatoga, do nepoznatoga.”

Kahlil Gibran

Osvrćući se na izlagačku djelatnost ne samo u svijetu, zemljama okruženja, već u zadnje vrijeme i na našim prostorima, ne možemo da ne primIjetimo da se umjetnici sve češće okreću od tradicionalnih medija, a idu ka nekim novijim suvremenijim medijima. Premda je u svijetu već uvelike prepoznat ovakav vid stvaralaštva, čini se da na našim prostorima njegovo vrijeme tek dolazi. Obzirom na tehnološki napredak, sasvim logična posljedica i jeste uvođenje digitalnog sadržaja u umjetnosti, ali pitanje koje se nameće je li publika na našim prostorima spremna za neku vrstu nove, drugačije umjetnosti od one do koje smo sada navikli?

Digitalno doba, odnosno doba sadašnjice otvorilo je mnogo mogućnosti u svijetu umjetnosti; proširilo je granice značenja, promijenilo doživljaj pojma umjetnosti i estetike i označila umjetnost kao viši oblik saznanja. Metamorfoza tradicionalne umjetnosti u višemedijsku umjetnost je zanimljiva ne samo zbog upotrebe nesvakidašnjih tehnika i materijala, već i zbog sadržaja koje nudi, kao i zbog promjene perceptivnog iskustva umjetnosti.

Za razliku od tradicionalnih medija (slike, skulpture, fotografije, filma, kazališta…) umjetnik u pripremi multimedijalnog rada koristi neki drugi medij, odnosno, koristi kompjuterski generiran materijal, kojem dodaje glazbu, film, sliku ili fotografiju da bi kod promatrača izazvao neki određeni doživljaj. Upotrebljavajući različite umjetničke discipline, pored onih tradicionalnih, koje kombinira sa suvremenim (performans, video i ambijentalna instalacija), stvara se jedinstvena umjetnička cjelina, čime ona istovremeno djeluje na čula promatrača,  izazivajući autentična i intenzivna osjećanja. Sami koncept multimedijalnih djela bazira se na promišljanje i stvaranje uz pomoć novih, digitalnih medija u kojima je dostupna dimenzija otvorenosti i pomicanja granica u oblikovanju i tumačenju umjetničkog djela.

Da bi se odaljili od teze da je umjetnost mimesis, odnosno podražavanje prirode, višemedijska umjetnost stvara djela koja su deorganizacija stilske strogosti, zapravo koja nisu čista demonstracija materijalne stvarnosti. Upravo zato neke od višemedijskih umjetnosti (poput performansa) u svom krajnjem obliku djela mogu kod publike izazvati različite reakcije: od unutrašnjeg nemira, šoka i mučnih impresija, koje među publikom otvaraju umjetničku polemiku. Sami čin izvođenja nekog takvog umjetničkog djela predstavlja prevazilaženje ograničenja u procesu umjetničkog stvaralaštva stvarajući potpuno nova značenja i poimanja umjetničkog djela. Tada promatrač/publika više nisu obični gledatelji, već su dio stvaralačkog procesa, čija krajnja poruka stiže upravo interakcijom; djela komuniciraju s publikom, čineći ih djelom umjetničke prakse.

Na kraju, da bi publika bila spremna prihvatiti suvremenu, višemedijsku umjetnost, mora biti spremna na eksperimentalni i inovativni sklop vizualnog i intelektualnog sadržaja. Ona postaje nezamisliva bez digitalne tehnologije, stvarajući umjetničku formu, koja prati tijek modernog ukusa, ostavljajući nas da se pitamo je li ipak njeni oblici nose efemerni karakter?

Teoretičarka i povjesničarka umjetnosti Marija Saičić