Igor Kolarov kaže da: „Svaka priča počinje mnogo prije svog početka. I kada jednom počne više se ne završava…” Baš tako svoju likovnu priču, mnogo prije njenog početka, započinje akademski slikar Mirko Dragović, koji razigranim potezom i toplim koloritom priča bezbrižne, čiste djetinje priče. Mirko Dragović je rođen 1980. godine u Priboju. Srednju likovnu školu “Petar Lubarda” na Cetinju završio je 1999. godine. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju je diplomirao 2004. godine, smjer slikarstvo, u klasi profesora Marka Musovića. Iste godine postao je član ULUCG. Sudionik je brojnih samostalnih i kolektivnih izložbi kako u zemlji tako i u inozemstvu.
Lutajući zamršenim labirintima svoje duše, odlazi negdje daleko: u podsvijest, u sjećanja prvih misli koje se čovjek može sjetiti. I baš takve, prave, iskrene, čiste misli i emocije prenosi na platnu. Izuvijanim dugačkim linijama, vedrim koloritom boje prirode, Dragović svoju emociju prenosi na radove. Hodajući hodnicima svoje mašte, oni ga odvode putevima sjećanja duboko u prošlost tamo gdje vlada infantilna čistoća i bezbrižnost. Svojim likovnim ciklusima “Sjećanja” i “Lavirint duše” ovaj slikar svoj likovni opus pozicionira u apstraktni ekspresionizam. Polazna točka njegovog slikarstva je pejzaž (jer ipak on smatra prirodu kao nešto najčistije i najiskrenije poput dječje igre), ali u daljem stvaralačkom činu njegova forma se topi i prelazi u apstrakciju. Zato je logičan slijed kolorit, koji je zapravo kolorit prirode, oku najprijatnijih boja, boja sunca i mora, koji svakom promatraču odaju utisak mira.
Na njegovim slikama dinamičan je pokret i radnja, koja se konstantno odigrava vijugavim linijama njegovog kista, dok razigrani kolorit odaje neprekidnu igru suprotnosti: mašte i razuma. Na Mirkovim radovima stilizirano se prepliću oblik i boja, stvarajući prepoznatljiv ne samo način slikanja već i autentičnu slikarsku paletu. Slikajući on stvara neki novi svijet, poput sna, utopijski, onaj gdje su svi sretni i gdje se smjenjuju bezbrižne slike djetinjstva.
Na prvi pogled njegove slike nas tjeraju da se zapitamo tko smo mi ustvari, i koji su to faktori, koji su nas učinili da postanemo ljudi kakvi danas jesmo, a tragajući za tim odgovorom on odlazi baš u djetinjstvo, koje smatra da je zapravo korijen današnjeg čovjeka. Utjecaj na njegovo promišljanje, a samim tim i stvaralaštvo svakako je imalo i njegovo drugo zanimanje; paralelno sa slikarstvom Mirko je i pedagog djece sa smetnjama u razvoju. Možda je baš to razlog, zbog kojeg Mirko želi da prikaže da jednako maštamo i sanjamo; te o njegovom stvaralaštvu doktor teorije i povijesti umjetnosti Milun Lutovac zapisuje: “…I oni sa smetnjama i oni bez smetnji imaju ista snoviđenja…” Želeći da nam pokaže da bili djeca, bili odrasli, bili sa smetnjama ili bez njih jednako snivamo, i jednako maštamo o nekim boljim i ljepšim prostorima, vremenima i stvarima… Radost stvaranja koju osjeća Dragović pri nastanku njegovih djela ukazuje nam na njegovu potpunu predanost svojoj umjetnosti, koja rezultira realnim i iskrenim djelima punim čistih emocija, neusiljenosti, topline i ljudskosti koje sa sobom nose snažnu emocionalnu poruku-da sačuvamo ono dijete u sebi.
Upravo tolika iskrenost u kreativnom činu, koja kao da izbija iz slika Mirka Dragovića, tjera svakog promatrača da se makar u trenutku pogleda na sliku, osjeća sretno, smireno i na neki način sigurno i zaštićeno.
Povjesničarka umjetnosti Marija Saičić