Petnaesta obljetnica nakladničke djelatnosti Novinsko izdavačke ustanove „Hrvatska riječ“ u Subotici prigoda je za rezimiranje postignuća, koje za čitatelje izdvaja predsjednik njezina Nakladničkog vijeća književnik, urednik i političar Tomislav Žigmanov, usredotočujući se, uz nakladničke pothvate NIU Hrvatske riječi i na središnju temu ovogodišnje Noći knjige i Matičina Virtualnoga festivala pročitanih iseljeničkih knjiga koja nastoji ukazati na knjige koje su mijenjale svijet…

T. Ž.: Svjesni svih rizika i opasnosti, nastojimo biti odgovorni, bez obzira što imamo i rezervi spram nekih mjera koje su donesene u Srbiji. Riječju, ozbiljno smo pristupili izazovima i pridržavamo se svih odluka srbijanskog kriznog stožera glede pandemije koronavirusa. No, to ne znači da je život Hrvata u Srbiji stao! Sve institucije djeluju, u nekim segmentima možda i više nego obično, dok se rad većine dužnosnika i djelatnika odvija od kuće. Pogledajte samo što sve čini Hrvatsko nacionalno vijeće kada je riječ o osiguravanju nastave na daljinu ili na promoviranju upisa u razrede na hrvatskome! Sve institucije djeluju i na području kulture i informiranja – pratite samo internetske stranice Zavoda i NIU „Hrvatska riječ“. Naravno, to ne znači da nema vremena i za čitanja! Kao i uvijek, neprolazna djela kršćanske civilizacije – ona su izvor i utok svagdanima i sada, zatim ono što se nije a trebalo se pročitati – autorske knjige prijatelja i ono što su oni preporučili, i, na koncu, sadržaje koji će tek ugledati „svjetlost dana“ – rukopisi koji će biti objavljeni u publikacijama vojvođanskih Hrvata.

Tema ovogodišnje Noći knjige pa i Matičina Virtualnoga festivala pročitanih iseljeničkih knjiga je usmjerena na knjige koje su promijenile svijet. Koje su po vama knjige zadnjih 30 godina – mijenjale svijet vojvođanskih Hrvata, općenito naše manjinske zajednice u Republici Srbiji?

T. Ž.: Nije se lako odlučiti – radi se o korpusu koji broji više od 700 naslova. Izdvojit ću iz nekoliko različitih žanrova i vrsta. U poeziji, Rič fali Vojislava Sekelja iz 1990., koja je najsnažnije posvjedočila da dijalekt – bunjevačka ikavica, jest i nadalje živo vrelo za našu književnost kojoj je stalo i do suvremenosti i do umjetničke relevancije. Zatim, znanstveno-publicističko djelo Bunjevačko pitanje danas Tome Vereša iz 1997., koje je trajno pokazalo kako se ima pristupati zavičajnim temama – uz velike napore za istraživanja i kritičkim preispitivanjima, uz svijest za važnošću traganja za novim spoznajama, istina mora biti jedini primarni cilj u studijama o Hrvatima ovdje. Na tragu toga je i prevrijedna knjiga Roberta Skenderovića Povijest podunavskih Hrvata (Bunjevaca i Šokaca) od doseljavanja do propasti Austro-Ugarske Monarhije te neizostavni Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, najvažniji nakladnički pothvat među Hrvatima u Vojvodini. Kada je riječ o slici koju Hrvati u Bačkoj imaju o sebi i znanja o sebi samima, vrijeme će se mjeriti na ono prije pojave Leksikona i na ono poslije njega. Na koncu, ali ne manje važno, valja u ovome kontekstu zabilježiti i nekoliko književnih djela „ženskog pisma“ Jasne Melvinger, te nakladnički pothvat koji je još u tijeku – Izabrana djela iz sakupljačkog opusa Balinta Vujkova.

Predsjednik ste Nakladničkoga vijeća NIU „Hrvatska riječ“. Koji su po vama naslovi obilježili tu jedinstvenu hrvatsku izdavačku ustanovu u Srbiji?

T. Ž.: Može se, također, izdvojiti nekoliko pothvata. Najprije, riječ je o pregledima ili pojedinaca ili dijelova književnog stvaralaštva. Prvo ću izdvojiti velebno kritičko izdanje u šest knjiga cjelokupnog književnog opusa Ilije Okrugića Srijemca, koje je priredila dr. sc. Jasna Melvinger. Nakon toga, o Okrugiću se mogu (pre)pisati samo studije ili izbori iz djela! Drugo, Odsjaji ljubavi – panorama suvremene duhovne lirike Hrvata u Vojvodini, koju je priredio Lazar Novaković i prvo je takvo djelo u ovdašnjim nakladničkim praksama među Hrvatima. Ona donosi više od stotinu pjesama 44 autora, a obuhvaća razdoblje od sredine prve polovice XX. stoljeća do danas. Na koncu, spomenut ću i sunakladnički projekt sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata časopisa za književnost i umjetnost Nova riječ, u kojem se već osam godina nastoji sve što postoji u književnosti vojvođanskih Hrvata predstaviti, zabilježiti i valorizirati, ciljano otvarajući prostor za mlade suradnike i suradnice.

Izazovi s kojima je suočena NIU „Hrvatska riječ“, izazovi su i drugih nakladnika naše pisane riječi u Vojvodini. Koji su po vam najveći problemi knjižne produkcije na hrvatskome jeziku u Srbiji!?

T. Ž.: Dolazak do čitatelja, percepcija kvalificirane javnosti u Hrvatskoj i valorizacija aktualne produkcije! Književna je produkcija Hrvata u Vojvodini iznimno bogata – smijem reći, nakon Bosne i Hercegovine, imamo najjaču i najkvalitetniju književnu scenu, no ona još uvijek ima jedan broj, po posljedicama tragičnih, deficita. Recimo, i najreprezentativnije knjige Hrvata iz Vojvodine vi još uvijek ne možete naći u Hrvatskoj! Ne kupiti, nego ih nemate ni u mreži javnih knjižnica, kao ni u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, koja, gle čuda, ima i odjel za knjige Hrvata izvan Hrvatske. S tim je povezano i poslovično rasprostranjeno odsustvo interesa kvalificirane javnosti u Hrvatskoj za ono što mi radimo – recite tko je, kada i gdje uključio i književnost vojvođanskih Hrvata u neki antologijski izbor? Gdje se i u kojim prikazima povijesti hrvatske književnosti spominju naše sastavnice? Tko je u Hrvatskoj profesor hrvatske književnosti na nekom od sveučilišta koji poznaje recentnu scenu? Kada je riječ o valorizacijskim nastojanjima unutar hrvatske književnosti u Vojvodini i tu smo bilježili brojne deficite – od uskogrudnog i monopolističkog gospodarenja uredničko-nakladničkim prostorom, preko stvaranja lojalističke klime i klanovskih struktura u našoj književnosti, pa do prevelikih strasti, i s ozbiljnim pretenzijama, onih koji dolaze s umjetnički bezvrijednog književnog ruba koji se hoće nametnuti kao neki svetački meritum književno-estetske valjanosti među ovdašnjim Hrvatima, ne shvaćajući da zapravo književnost guše. Ono što glede toga valja znati jest da oni imaju snažnu podršku onih koji imaju za cilj da hrvatsku književnost u Vojvodini posve banaliziraju, dovedu u blato nevrijednoga i do njezina nestanka!

Što Vi osobno trenutno čitate, a što bi sudionicima Matičina Virtualnoga festivala pročitanih knjiga – preporučili s područja tematike vojvođanskih Hrvata!?

T. Ž.: Postuskrsno je vrijeme, vrijeme velikih nadanja! Neka svatko učitava u čitanja svojih knjiga takve perspektive. Kada je riječ o tematici vojvođanskih Hrvata, neka hrvatski čitatelji osvijeste one sastavnice vlastite književne i kulturne povijesti koje su dolazile njima s Istoka. Neka počnu s djelima Antuna Gustava Matoša, Ise Velikanovića i Živka Bertića, nastave s Josipom Andrićem, Antom Jakšićem i Antom Sekulićem, a završe s Nevenom Ušumovićem, Julijanom Adamović i Ivanom Vidakom. Ukoliko dolaze iz područja znanosti, neka si sadašnje vrijeme prikrate uz djela najcitiranijeg hrvatskog znanstvenika u svijetu Paška Rakića, rođenog u Rumi, ili najproduktivnijeg bohemista i slavista Petra Vukovića iz Tavankuta, te mladog sociologa Marija Bare iz Sombora.

Pokrenuli ste Godišnjak za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, koji okuplja spisateljsku akademsku zajednicu fokusiranu na izazove hrvatske manjinske zajednice u Vojvodini. Kako napreduje taj znanstveni časopis te koje probleme općenito ima periodika na hrvatskome jeziku u Srbiji?

T. Ž.: U pravu ste – Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata od početka svojega djelovanja – od 2009. godine, izdaje Godišnjak za znanstvena istraživanja s ciljem programskoga okupljanja znanstvene elite, zatim njihova planskog uključivanja u nova istraživanjima povijesti i sadašnjosti Hrvata u Vojvodini te sustavnoj javnoj prezentaciji rezultata istih. Kao znanstvena periodična publikacija, prva je takva u povijesti časopisne produkcije Hrvata u Vojvodini budući da se u Godišnjaku objavljuju isključivo znanstvene i stručne radnje koje za glavnu temu imaju neki aspekt društvenog života Hrvata u Vojvodini, bilo u povijesti bilo u sadašnjosti. U prvih deset brojeva objavljeno je 140 izvornih znanstvenih radnji te 118 prikaza knjiga, koje potpisuje 107 suradnika. Takav, ne samo po nama, impozantni opseg objelodanjenog sadržaja u prvih deset brojeva Godišnjaka objavljen je na ukupno 3906 stranica. Najveći broj izvornih znanstvenih radnji je iz područja povijesnih znanosti – ukupno 53, a slijede iz sociokulturne antropologije, to jest etnologije – njih 34. Iz ostalih društvenih i humanističkih znanosti koje izravno i u cjelini referiraju na identitetske sastavnice Hrvata u Vojvodini daleko je manje objavljenih radnji – iz sociologije, demografije i kulturologije ukupno je 10, književnih znanosti 6, jezikoslovlja 5, isto je toliko iz povijesti filozofije te prava i politologije – po 5, iz povijesti umjetnosti je 4, a iz ekohistorije jedna radnja. Objavljena su i dva „in memoriama“, 4 radnje u rubrici „građa i dokumenti“ te 9 različitih bibliografskih priloga.

 Razgovarala i snimila fotografije: Vesna Kukavica