Ivo Andrić se rodio 9. listopada 1892., a umro je 13. ožujka 1975. godine. Pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. Ivo Andrić se rodio u obitelji Antuna Andrića, sudskoga podvornika i Katarine Pejić. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu.
Prvu fazu njegova opusa tvore lirika i pjesme u prozi ("Ex Ponto, "Nemiri"), obojena osobnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem, što je dijelom i nastalo kao posljedak čitanja tekstova kršćanskoga egzistencijalista Kierkegaarda. Druga faza, koja traje do Drugog svjetskog rata, obilježena je Andrićevom pripovjednom prozom. Najpoznatija, posljednja faza Andrićeva stvaralaštva obilježena je opsežnijim djelima. Romane "Na Drini ćuprija" i "Travnička hronika" napisao je tijekom samonametnute izolacije u od Nijemaca okupiranome Beogradu, dok su «Gospođica» i nedovršeni «Omerpaša Latas» ostali pomalo u sjeni navedenih romana. Kritici često svrstavaju među romane dulju pripovijest "Prokleta avlija", koju mnogi poznavatelji drže vrhuncem Andrićeva pripovjedačkoga umijeća.
Službenu kandidaturu za Nobelovu poslao je Aleksandar Vučo, tadašnji tajnik Saveza književnika, te je osim Andrića, predložen je i hrvatski književnik Miroslav Krleža. Nagrada je Andriću uručena 10. prosinca 1961. godine, na svečanosti na kojoj je pročitao svoj govor "O priči i pričanju".