Sinoć je na sceni Atrija Buća u Tivtu održana promocija knjige “Pontapeti”, autorice Dubravke Jovanović, u organizaciji Centra za kulturu Tivat. Knjiga je izdana uz pomoć Ministarstva kulture Crne Gore, a Tivat je bio samo još jedan grad, koji je sinoć imao privilegiju da sinoć ugosti „Pontapete“.
Na početku večeri, „Bisernice Boke“ su bile glazbeni uvod, koji je oduševio nazočne samim tim što su stihove Dubravke Jovanović oživjele i dale im novu dimenziju postojanja.
Prijateljica autorice i dramaturginja mr. Marija Čolpa je istakla: „Ovoga puta ću govoriti o poetesi, jer se poezija „od pontapeta“ ne tumači. Ona se kuša čulima i unutrašnjom belecom. Nemojte se spaventat ukoliko se osjetite, kao dio scenografske igre za performans umjetnosti. Nije ni čudo da vam se priviđa ono čega nema, a što opsjeda iznutra. To se događa iz razloga što poezija posjeduje moći kojima privlači, ali i odvlači nebitne i zlonamjerne. Ona stoji i postoji u paralelnom univerzumu, kojeg ne moramo razumjeti da bi ga doživjeli ili proživjeli. Ona je tu naprosto zbog tajne koju vučemo kroz vrijeme ...“
„Umjetnost ne podnosi saplitanje. Čarolija i postoji da bi se njome koristili“- rekla je Čolpa na samom kraju svoga obraćanja ljubiteljima bokeške riječi.
Sinoćnji posjetitelji, svi oni koji poštuju ono što Dubravka Jovanović svojim pisanjem želi postići su imali priliku čuti stihove pjesnikinje uz pratnju kantautorskog dua Isidore i Aleksandra Milivojevića, koji su dali posebnu notu glazbenom dijelu večeri.
Ovu književnu večer glazbeno su „obojili“ i Nada Baldić, vokalna solistica i kompozitorica uz korepeticiju prof. Dejana Krivokapića.
Tko će cijeniti poeziju Dubravke Jovanović? Hoće li biti svi u mogućnosti da njezinu poeziju razumiju? Zašto pisati jezikom koji „izumire“? Razgovarate li s ovom zanimljivom, talentiranom damom imate osjećaj da se nalazite u nekom drugom vremenu. Vremenu u kojem se ne čudimo što znači pjat, kamara, kanižela, objed ... Poezija Dubravke Jovanović je zaista jedno hodočašće, nakon kojeg više cijenimo ono što jesmo i što predstavljamo – ili bi bar trebali zbog svojih predaka i svega što su radili i stvorili, da bi nam ostavili na čuvanje.
„ Ako se ikada vratim sa ovog hodočašćenja po zalivu Boke, ne znam gdje bih se mogao zaustaviti, ali znam da mi je poezija Dubravke Jovanović još jedno hodočašće, sa kojeg ne želim da se vratim, jer su njeni stihovi jedini koji još mogu da me pomire sa svakodnevnicom, pogotovo zbog toga što joj ni po čemu ne pripadam“ – napisao je Obrad Pavlović u ovoj riznici bokeškog.
Novi ljudi, novo vrijeme, novi događaji ... Kako neke stvari uspjeti sačuvati od velike količine nemilosrdnog koje nas svakodnevno okružuje? To Dubravka Jovanović uspijeva svojim perom i trudom da sačuva sve ono bokeško što nas čini i ispunjava. Teško je ljudima opisati Boku. Morate je doći vidjeti, osjetiti, kako mr. Čolpa kaže „kuša se čulima“. To nam Dubravka Jovanović svojim književnim opusom olakšava.
Poanta svega je ne negirati tuđe, otrgnuti se svemu negativnom i utjecaju onih, koji su slijepi da uoče vodilje svega što predstavlja vrijednost i ljepotu za svakog pojedinca. Na kraju, možemo izraziti ogromnu zahvalnost ovoj čuvarici bokeškog jezika s velikom zahvalnošću na brojne stihove, koje naša duša pije, i nadu da će ih biti još mnogo.