Promocija knjige „Islednik“, autora Dragana Velikića, dobitnika NIN – ove nagrade za 2015. godinu održana je sinoć u Galeriji ljetnikovca Buća u Tivtu. Večer prije, ovaj nadasve zanimljiv autor promovirao je svoj roman u Kotoru. Svoj prvi roman Velikić je napisao s dvanaest godina. Roman „Via Pula“ je bio presudan za nastavak profesionalnog pisanja. Vanja Gavrovski, PR menadžerica „Lagune“ u razgovoru s autorom postigla je približiti nam proces stvaranja „Islednika“, kao i samog autora koji je svojom jednostavnošću, duhovitošću i otvorenošću iznenadio brojne posjetitelje i čitatelje njegovih romana.
“Moram da pomenem i druge dve nagrade koje je Dragan Velikić dobio u 2015. god. To su “Kočićevo pero“ i „Vitalova nagrada“. Takođe značajne književne nagrade, međutim, NIN – ova nagrada je nešto posebno. Ona pisce pretvori u veoma popularne i njihove knjige dožive lepe i visoke tiraže. Ono što predstoji NIN-ovom dobitniku je jedna velika turneja. Tivat se može pohvaliti time da je jedan od prvih gradova u koje je Dragan Velikić po dobijanju nagrade i došao“, istakla je Gavrovski.
Centralna tema romana je smrt majke i utjecaj tog događaja na stanje i život glavnog junaka. Ovo je roman, gdje se autor poslužio autobiografskim postupkom. Glavni junak nosi ime samog autora. Vodeća priča ovog djela je odrastanje i odgoj. Velikić ističe da čovjeka oblikuju četiri roditelja - dva biološka, lektira koju čita i gradovi u kojima živi.
Velikić je pisac koji se u potpunosti ostvario, pisac koji je i prije brojnih nagrada prevođen i priznat u inozemstvu. Pisac, koji vas natjera da čitajući njegova djela ne pravite razliku između fikcije i zbilje, ne zapitate se postoji li razlika, jer sama priča vas okuje svojom jačinom. „Ne možete izmisliti ono što je zaista otisak života, jedino svojim darom to ukomponujete“. Okruženi smo iskustvom, koje je dovoljno da bi se priča ispričala i doprla do čitatelja. Autor je također naglasio koliko mu je bitan sam naslov knjige, jer je to ipak neki prvi kontakt sa čitateljem. Pisac je rekao da su mu bitne „prostorne i vremenske koordinate gdje se nešto dešava, kao i psihologija likova“. Slušajući kako govori o svojim likovima, čitatelj ima dojam da je te ljude već upoznao ili bar sreo te samom tom činjenicom njegove knjige su nam bliske i u njima se moramo prepoznati.
Za svakog pisca je teško pisati o osobnim stvarima, o obitelji, pokazati svoju intimu i ogoliti se, ali Velikić je napisavši ovaj roman, napisao jedno svjedočanstvo o svim našim roditeljima, strahovima, osjećanjima, nadanjima ... i na taj način uspio nas samih sebe sačuvati od zaborava.
„Šta je roman no pokušaj da se nekoliko svakodnevnih kadrova svakodnevnice dovede u uzročno-posledični sled, da se oslobodi priča koja postoji, kao što postoji skulptura u komadu neobrađenog kamena. Svako u sebi nosi nevidljivu biblioteku“.