Nedavno je hrvatsku me­dijsku i kulturnu jav­nost uzburkala činjeni­ca da je Crna Gora sa­mostalno podnijela nominaciju da se Bokeljska mornarica uvrsti u UNESCO-v popis nematerijalne baštine bez temeljne odrednice da je riječ o povijesno-kulturnoj ba­štini hrvatske manjine, odbacivši tako prijedlog da Crna Gora i Hrvatska zajednički predlože no­minaciju. Ne želeći, dakako, ničim braniti takav postupak crnogor­skih vlasti, koja je u zadnji čas ipak nominirala Bokeljsku mornaricu kao nematerijalno kulturno dobro hrvatskoga i drugih naroda u Crnoj Gori, za bolje razumijevanje cijele problematike potrebno je također sine ira et studio spomenuti i prilič­no nečasnu ulogu nekih vodećih ljudi tamošnje časne višestoljetne hrvatske udruge.

Pučki rečeno, da se »nešto valja iza brda« oko glasovite Bokeljske mornarice moglo se naslutiti već na proslavi 850. godišnjice po­svete kotorske bazilike, katedrale sv. Tripuna, sredinom rujna 2016. kada su prije početka euharistijskoga slavlja na trgu ispred kate­drale mornari Bokeljske morna­rice iz Kotora, Tivta i Herceg Novoga otplesali tradicionalno Kolo sv. Tripuna bez članova hrvatskih bratovština Bokeljske mornarice pristiglih iz Zagreba, Rijeke, Pule i Dubrovnika, iako su oni staja­li u odorama s prepoznatljivim istovjetnim obilježjima. Toj pri­lično nezdravoj i za objektivne promatrače konfuznoj situaciji izravno je pridonio admiral Bo­keljske mornarice dr. Antun Sbutega, onodobni veleposlanik Crne Gore u Italiji, koji je od kotorskoga biskupa Janjića zatražio da iz pro­grama proslave potpuno isključi pripadnike hrvatskih bratovština. To je tek vrh »sante leda« dugogo­dišnjih prijepora o nacionalnom identitetu Bokeljske mornarice, o kojem, zapravo, ne bi smjelo biti nikakvih nejasnoća.

Za razliku od Hrvata u Crnoj Gori okupljenih oko Hrvatske građanske inicijative i Hrvatsko­ga nacionalnoga vijeća Crne Gore, među kojima treba barem spo­menuti Adrijana Vuksanovića i Zvonimira Dekovića i druge, kao i bratovština u Hrvatskoj, koje inzistiraju da se Bokeljska mornarica definira kao baština autohtonoga hrvatskoga naroda u Boki kotor­skoj, u čijem su očuvanju, istina, sudjelovali i pojedini pripadnici crnogorskoga i drugih naroda s toga područja, pojedini čelnici Bo­keljske mornarice u Kotoru, među kojima se posebice ističe spome­nuti nekadašnji veleposlanik dr. Sbutega, brat pokojnoga kotorsko­ga svećenika don Branka, uporno forsiraju multietničnost i multikonfesionalnost. U tom kontekstu kao uvjet integracije bratovština iz Republike Hrvatske u punopravni sustav Bokeljske mornarice Kotor postavlja uklanjanje pridjeva »hr­vatsko« iz naziva.

Budući da je taj problem od pre­sudne važnosti za cjelokupni hr­vatski narod i Republiku Hrvatsku jer bi u slučaju crnogorskoga pre­sedana hrvatski narod i u drugim državama po istom uzoru mogao također ostati bez svoje kulturno- povijesne baštine, kao npr. Dužijance u Bačkoj i sl., zamolili smo za razgovor dr. Vinicija Lupisa, znan­stvenoga savjetnika iz Područnoga centra Dubrovnik Instituta druš­tvenih znanosti »Ivo Pilar«, jednoga od najboljih poznavatelja, pojedno­stavnjeno rečeno, hrvatstva u Boki kotorskoj. Trebalo je već odavno reagirati.

■   Dr. Lupis, predlažem da od­mah krenemo in medias res. Kako ocjenjujete spornu od­luku crnogorskih vlasti o Bo­keljskoj mornarici u odnosu prema UNESCO-u?

Dr. Lupis: Dopustite mi da ju najprije stavim u opći kontekst ne­dopustivih i neprihvatljivih poku­šaja bilo kojih državnih vlasti pre­ma bilo kojoj manjini, a to su, prvo, memoricid, tj. uništavanje povije­sne svijesti pripadnika manjinsko­ga naroda, njihovih tradicija, etno­grafskoga i etnološkoga naslijeđa, drugo, kulturocid, koji označava proglašavanje kulturne baštine ma­njine baštinom većinskoga naroda, treće, lingvocid, što podrazumijeva zatiranje materinskoga jezika ma­njine, i četvrto - školocid, tj. one­mogućavanje pripadnicima manjina otvaranje škola na materinskom jeziku. U ovom konkretnom slučaju o kojem govorimo riječ je, jasno, o kulturocidu.

Dugo već upozoravam na nepostojanje jasne i učinkovi­te nacionalne strategije hrvatskih vlasti o Hrvatima i hrvatskoj baštini izvan granica Republike Hrvatske i sada se silno čudimo što se zbiva proces otuđivanja nacionalne baštine jedne hrvatske povijesne postrojbe Bratovštine bokeljske mornarice.

■  Pomalo iznenađuje Vaša pri­lično oštra tvrdnja. Imate li još koji argument za nju?

Dr. Lupis: Jasno mi je da mno­gi ne znaju, ali dosad su više manje bili uspješni pokušaji otimanja hrvatskoga baštinskoga nasljeđa u Crnoj Gori, od kojih ću spomenuti samo neke. Jedan od takvih je npr. preuzimanje izvornoga identiteta marijanskomu svetištu Gospe od Žanjice u Boki kotorskoj, kao tre­ćemu marijanskomu svetištu na tom području, prije više od deset­ljeća otuđenomu od strane Srpske pravoslavne Crkve, zatim bivše­mu benediktinskomu samostanu sv. Mihovila na Tivatskoj Prevlaci i mnogim drugim lokalitetima. Pro­ces stalnoga preotimanja hrvatske srednjovjekovne i novovjekovne baštine ogleda se i u nevraćanju Katoličkoj Crkvi palače barskoga nadbiskupa Vicka Zmajevića Biskupije, u Perastu, kao i više ukinu­tih ženskih i muških samostana u Kotoru. Proces negiranja tamošnjih Hrvata odmaknuo je i hrvatske su vlasti trebale već odavno reagirati na preotimanje hrvatske kulture i uznapredovalu crnogorizaciju, po­put izdavanja crnogorske povijesti književnosti s hrvatskim autorima. Ne znam koliko je hrvatska javnost upoznata, ali postoji npr. čak i teo­rija da se Hrvati pojavljuju tek u 19. st., no to zaslužuje poseban osvrt. Nije zgorega podsjetiti se kako je sv. Tripuna kao zaštitnika Kotora g. 1995. trebao zamijeniti sv. Sava, i samo zahvaljujući tijesnoj većini glasova do toga nije došlo.

Nema jasne i učinkovite nacionalne strategije.

■   No najlakše je upirati prstom u »drugoga«, pa bi bilo dobro samokritički se osvrnuti na spomenuti problem jer, čini se, i za to ima razloga.

Dr. Lupis: U pravu ste! Dugo već upozoravam na nepostojanje jasne i učinkovite nacionalne strategije hrvatskih vlasti o Hrvatima i hrvat­skoj baštini izvan granica Republi­ke Hrvatske, i sada se silno čudimo što se zbiva proces otuđivanja na­cionalne baštine jedne hrvatske povijesne postrojbe - Bratovštine Bokeljske mornarice. Trebamo se ugledati na iskustvo Armenaca i sinergiju domovinske i iseljene na­cije i imanje jasnoga strateškoga na­cionalnoga plana očuvanja nacio­nalnoga identiteta. Na jednom sam znanstvenom skupu predložio us­postavu odjela Ministarstva kulture za hrvatsku prekograničnu baštinu na hrvatskim povijesnim područ­jima, gdje su Hrvati starosjedilački narod, a ne dijaspora, kao što su Sri­jem i Boka kotorska, gdje su Hrvati nacionalne manjine na svom staro­sjedilačkom prostoru, zatim Bosna i Hercegovina, u kojoj su Hrvati kon­stitutivni narod, kao i za kulturnu baštinu hrvatske dijaspore od XV. st. do danas sačuvanih-hrvatskih zajednica u susjednim zemljama poput Molisea u Italiji, Gradišća u Austriji, Mađarske s Hrvatima u više pokrajina, Banata i Bačke u Sr­biji, Rumunjske, Kosova, te tragova u Turskoj i diljem prekomorja, kao i baština Dubrovačke Republike u talijanskoj Genovi - Santa Maria Dell Castello, San Biagio u Anconi, Bologni, Carigradu i dr., kako bi se postiglo puno inkorporiranje baštinske cjelovitosti u sagledavanju integralnoga hrvatskoga kultur­noga i duhovnoga prostora, koje se sada nalazi izvan političkih granica Republike Hrvatske, poštujući pri­tom, dakako, političke i povijesne stvarnosti suvremenih europskih standarda.

■  Niste li, možda, ipak malo prestrogi jer je početkom ove godine organiziran znanstve­ni skup u organizaciji Mini­starstva kulture RH s jasnim etničkim predznakom ista­knutim u naslovu teme: »Bo­keljska mornarica i Kolo sve­tog Tripuna kao tradicija bo­keljskih Hrvata«?

Dr. Lupis: To je točno, no skup je organiziran na inicijativu hrvatskih bratovština »Bokeljska mornarica 809« iz Zagreba, Rijeke, Pule, Splita i Dubrovnika te uz potporu Bokelja u više ministarstava, a, po mojem mišljenju, taj je skup bio zakašnjela vatrogasna mjera. Htio bih također podsjetiti da je nekadašnjemu hr­vatskomu ministru Boži Biškupiću još prije petnaestak godina tadaš­nji poljski veleposlanik ponudio pomoć u organiziranju posebnoga tijela Ministarstva kulture za pre­kograničnu baštinu, ali nažalost tadašnji ministar nije imao sluha za poljsko ustrojbeno iskustvo.

Manjkavost preambule hrvatskoga Ustava

■   Spomenut je sv. Tripun, pa nam recite nešto o njemu kao prepoznatljivu simbolu Hr­vata Boke.

Dr. Vinicije Lupis s Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« o prijeporima o Bokeljskoj mornarici

Kult sv. Tripuna imao je također isprva simboličko značenje državnosti za komunu Kotor te se njegov lik nalazio na novcu, žigu, zastavi i bivao je kultom koji je okupljao Kotorane koji su se u identitetskom procesu stvaranja nacije kao katolici izjašnjavali Hrvatima.

Dr. Lupis: Sv. Tripun simbol je bokeljskih Hrvata kao i sv. Vlaho, koji je stoljećima simbol Dubrov­nika. Njihovi su prikazi na mno­gim područjima bili iskazivanje domoljublja te su oni na državnim simbolima i na liturgijskim pred­metima pratili kako Dubrovčane u domovini i svijetu tako i Koto­rane, gdje je to ostao komunalni simbol. Kult sv. Tripuna je ne samo kulturni prepoznatljiv simbol Hr­vata Boke kotorske, nego je bio i komunalni kult jednoga od gra­dova - države/»samovlade«, u vri­jeme hrvatsko-ugarske dinastije Anžuvinaca kao što su Zadar, Du­brovnik i Kotor, od kojih je jedino Dubrovnik ostvario potpunu i traj­nu emancipaciju. Kult sv. Tripuna imao je također isprva simbolič­ko značenje državnosti za komu­nu Kotor te se njegov lik nalazio na novcu, žigu, zastavi i bivao je kultom koji je okupljao Kotora­ne koji su se u identitetskom pro­cesu stvaranja nacije kao katolici izjašnjavali Hrvatima, te kao takvi pohađali npr. Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu. Bo­keljska mornarica jedan je od sim­bola te komunalne vojske - koja je postojala i u Dubrovniku uz sim­boličnoga admirala, te je jedan od neraskidivih elemenata kulta sv. Tripuna. Šteta je što iskustvo nominacije Fešte sv. Vlaha na popis nematerijalne baštine UNESCO-a nije preslikano na Bokeljsku mornaricu i feštu sv. Tripuna. Dopu­stite mi samo usputno upozoriti da, nažalost, u preambulu hrvat­skoga Ustava nije uklopljeno me­đunarodno iskustvo kulta sv. Vla­ha, kao simbola hrvatske povijesne države  Dubrovačke Republike, što je iznimno opasno jer se s ba­štinom Dubrovnika može zbiti u skorom razdoblju isti slučaj kao i s Bokeljskom mornaricom. Uporno nastojanje SANU-a u dokazivanju »srpskoga Dubrovnika« to najbolje pokazuje. Stoga je prevažno stav­ljanje toga problema na popis naci­onalnih kulturnih prioriteta.

Velikani - don Vulović i mons. Butorac

■  Naveli ste popriličan broj ak­tualnih političkih i povijesnih činjenica koje zabrinjavaju, ali također je neosporna činje­nica da je hrvatska svijest na tom prostoru kroz povijest, u tom kontekstu i Bokeljske mornarice, preživjela zahva­ljujući mnogim znanim i ne­znanim rodoljubima, pa je pošteno spomenuti barem neke.

Dr. Lupis: Doista je dug niz ve­likana koji su živote i svoja umije­ća posvetili očuvanju hrvatskoga identiteta u Boki kotorskoj, a ja bih spomenuo dvije ključne osobe no­vije povijesti, točnije u 19. i 20. sto­ljeću: don Srećka Vulovića i mons. Pavla Butorca.

Don Srećko Vulović, rođen 1840., a umro g. 1940., samozataj­ni bokeljski svećenik, jedini je u to doba iz Boke kotorske sustavno od­govarao na sve glasnije napadaje velikosrpskoga presizanja na kul­turu i baštinu Boke te je vrlo če­sto ostajao usamljen i tijekom XX. stoljeća minoriziran i zaboravljen. Ostavio je vrijedne znanstvene ra­dove kao npr. »Crkva katolička i vjeroizpoviedanje iztočno u Boki Kotorskoj (Razsudba članka ‘Istorički pregled o pravoslavnoj crkvi u Boki Kotorskoj’ od P. II. u Šematizmu pravosl. Eparhije Bokokotorske i Dubrov. za god. 1874.)«, tiskana u Zagrebu 1875., zatim »Tko su bili starosjedioci Boke. Pismo prijatelju u Americi« iz g. 1892. i dr.

Prisvajanjem kulturne baštine manjine većinski narod čini kulturocid.

Mons. Pavao Butorac, rođen u Perastu g. 1888., a preminuo u Du­brovniku g. 1966., bio je kotorski i dubrovački biskup. Taj tihi Bokelj, u teškim i olovnim vremenima, trpe­ći različita poniženja g. 1950., svje­stan činjenice o zatiranju hrvatsko­ga identiteta, objavio je kapitalne povijesne radove, imajući posljed­nji u svojim rukama brojne općin­ske arhive, koji su potom bili de­vastirani. Napisao je nezaobilazne stranice za poznavanje povijesti Boke, među kojima su npr. »Boka Kotorska od najstarijih vremena do Nemanjića« objavljenu Splitu 1927., »Zmajevići«, Zagreb, 1928., »Pro­blem kulture«, Dubrovnik, 1966., o kojem je splitski nadbiskup Frane Franić napisao: »U tom djelu on je ostavio dušu i srce jednog eminen­tnog hrvatskoga rodoljuba i katolič­koga svećenika i biskupa.«

■ Puno bi prostora oduzeo pri­kaz Bokeljske mornarice i njezina hrvatskoga identi­teta kroz povijest, ali za kraj iznesite barem neke povije­sne isječke o tome.

Dr. Lupis: Pod imenom bra­tovština, latinski  confratemitates, fratiliae, scholae, ili čakavski  brašćina, skula, podrazumijeva se društvena i religiozna udruga svje­tovnjaka, laika. Bokeljska mornari­ca, o kojoj ne ćemo ovdje govoriti kroz prizmu njezina historijata, jedna je od najdrevnijih hrvatskih bratovština s dugom i bremenitom poviješću. Prema slavnoj preda­ji, Kotorska/Bokeljska mornarica 13. siječnja 809. prenijela je moći sv. Tripuna iz Rosa u Kotor. Sje­dište Bratovštine sv. Nikole mor­nara nalazilo se u crkvi sv. Nikole. Bratovštinu kotorskih pomoraca u arhivskim spisima 1353. nalazi­mo pod imenom »Pobožno druš­tvo kotorskih pomoraca/Pia sodalitas naviculatorum Cetharensi- um«. Ona prenosi svoje sjedište u grad, unutar gradskih zidina 1453. U dokumentu iz 1493. naziva se »Bratovština sv. Nikole mornara u Kotoru/Confratemitas Sancti Ni- colai marinariorum de Cathero«. Najstariji istoimeni očuvani statut bratovštine iz 26. lipnja 1463. očito je prerada nekoga starijega statuta, propisivao je prava i obveze pomo­raca i uređivao njihove međusobne odnose, kao i odnose bratovštine sa svjetovnom i crkvenom vlašću. Ona je bila uobičajena bratovština pomoraca u hrvatskim srednjo­vjekovnim gradovima. Najbolja paralela s kotorskom Bratovšti­nom pomoraca sv. Nikole bila je ona u Splitu.

Bokeljska mornarica i crnogorsko članstvo u NATO-u

■ Nije Vas baš ugodno slušati, posebice jer već dulji niz godina u hrvatskoj javnosti prevla­dava slika o gotovo idiličnim hrvatsko-crnogorskim bilateralnim odnosima...

Dr. Lupis: Te odnose treba stvarati i oni su, jasno je svima, nužni, ali se istina, koliko god ona bila bolna, treba reći, kako bi se uklonilo sve ono što šteti tim odno­sima. Evo još jednoga primjera. U podgoričkoj je »Pobje­di« 6. prosinca 2010. objavljen članak tadašnjega izvan­rednoga i opunomoćenoga veleposlanika Crne Gore u Italiji dr. Antona Sbutege u kojem se osvrće na veliku izložbu kojom je Crna Gora predstavila Italiji svoju kulturno-povijesnu baštinu u venecijanskoj knjižnici »Marciana« pod naslovom »Blago Crne Gore: zavjeti iz Perasta i Boke, svjedočanstvo vjere i kulture«. Veleposlanik je tada izjavio: »Eksponati su svjedočanstvo kulturne i umjetnič­ke razine naših krajeva između XV. i XIX. stoljeća i dokaz da smo, upravo sada kada ističemo kandidaturu za Eu­ropsku uniju, i u to dramatično doba naše povijesti bili dio europske civilizacije. Iznimno poštovanje prema ba­štini, koja svjedoči o našem identitetu i kontinuitetu trajanja na ovim prostorima.« Može li netko naslutiti u spomenutom »našem identitetu«, čitaj  crnogorskom, barem »h« od hrvatskoga doprinosa njegovoj izgradnji? I onda, Pomorski muzej Kotor postaje Pomorski muzej Crne Gore, u kojem se danas nalazi većinom kulturna baština hrvatske povijesti pomorstva, a sve je to bilo s ciljem krađe identiteta Bokeljske mornarice, koja bi po­stala povijesna postrojba Crnogoraca, svjedočeći o njiho­voj tradiciji tijekom ulaska u NATO.

Dva su ključna momenta za novovjekovnu povijest Bokeljske mornarice. Prije svega činjenica da je godine 1859. velikim zauzima­njem kotorskoga biskupa Marka Kalogjere ponovno obnovljena ne­kada snažna bratovština kotorskih pomoraca, ali odsad kao memorijalna institucija i katolička bra­tovština, što je izvorno i bila pod imenom »Plemenito tijelo Bokelj­ske mornarice«. Biskup Marko Kalogjera kao Blaćanin, i u skladu s tradicijom svojega rodnoga Blata, gdje je postojala viteška Kumpanjija, shvatio je potrebu obnove te vi­teške udruge, kako bi se veličajnije slavio kult sv. Tripuna. Isto valja naglasiti kako je admiral Bokeljske mornarice Rudolf Appio Giunio, korčulanski plemić, odigrao ključ­nu ulogu u njezinu očuvanju u vrlo teškom razdoblju ratnoga i porat­noga vremena. Početkom tridesetih godina XX. stoljeća postojala je inicijativa stvaranja saveza dalmatin­skih historijsko-viteških udruženja, koju su trebale sačinjavati Viteško alkarsko društvo Sinj, Plemenito tijelo Bokeljske mornarice - Kotor, Kumpanjija iz Blata i Moreška iz Korčule.

Isto tako od brojnih povije­snih dokaza o njezinu hrvatskom karakteru govori i činjenica da je potkraj devedesetih godina XIX. stoljeća u Kotoru djelovalo Hrvat­sko radničko društvo »Napredak« (1897.), a po pravilu članovima su mogli biti radniđ, obrtnici i trgovci nastanjeni u Kotoru i Boki hrvat­ske nacionalnosti. U statutu je po­stojala uredba da ako društvo pre­stane djelovati, njegova imovina prelazi na bratovštinu »Bokeljska mornarica«, što svjedoči i o hrvat­skom karakteru bratovštine. Ko­načno je na blagdan sv. Vincence u Blatu 1996. potpisano bratimljenje Bokeljske mornarice, Viteškoga udruženja Sinj i Kumpanjije. Te hrvatske viteške postrojbe sudje­lovale su i na prvom postrojavanju predsjedniku dr. Franji Tuđma­nu tijekom polaganja vijenca na Oltaru domovine na Medvedgra­du. Nikada se nitko od središnjice Bokeljske mornarice nije ogradio od toga čina, jasno priznajući da su hrvatska povijesna postrojba, mudro šuteći u tada olovnim vre­menima za Hrvate Boke sredinom devedesetih.

Zar je filozof Immanuel Kant - Rus?

Da zaključim, riječ je o postgenocidnom sindromu otimanja me­morije te kulturne baštine, posli­je procesa koji su eskalirali 1806. u ruskocrnogorskoj pohari, po­tom u sustavnom zatiranju, poput znakovitoga paleža hrvatskoga sela Kuta kraj Herceg-Novoga burne

1848.,  pa sve tijekom XX. stoljeća i do Domovinskoga rata tijekom srpsko-crnogorske agresije. Nit­ko nije odgovarao za pljačku, ra­zaranje, progon Hrvata, postojanje koncentracijskih logora, a samo ne­koliko godina poslije taj je proces bio okončan otimanjem materijal­ne i sada nematerijalne kulturne i nacionalne baštine. Hrvatska nije reagirala ni na otimanje hrvatske književnosti u antologiji crnogor­ske književnosti 1996. i kasnije. Bo­keljska je mornarica paradigma i opit na kojima će hrvatska preko­granična baština biti obranjena, ali i sposobnost hrvatskih političkih struktura u svojoj vjerodostojnosti očuvanja nacionalnih intere­sa. Pa zar je itko rekao da je filozof Immanuel Kant Rus, makar je da­nas Konigsberg kao Kalinjingrad dio Ruske Federacije?

Tomislav Vuković