Terenska nastava u Vukovaru

Time to read
6 minutes
Read so far

Ponedjeljak, 15. studenog 2021. - 20:56

O posjetu učenika hrvatske nastave u Crnoj Gori Vukovaru već su pisali Jutarnji, Večernji, Index, RTL i Nova TV, brojni hrvatski i crnogorski mediji. Bilo je različitih komentara, a došli smo i do crne kronike. Kažu da nema lošeg PR-a, ali mi bismo radije da ga nismo ni dobili, nego da je bio takav. No to je sada iza nas. Na redu su dojmovi. U ovom tekstu možete pročitati moje, a na radiju i društvenim mrežama hrvatske nastave u Boki uskoro će osvanuti i oni učenički.

Kad smo se tek pojavili u Vukovaru, doživljeni smo kao kuriozitet. Nikome nije bilo jasno otkud djeca iz Crne Gore u Vukovaru, a još manje što s njima radi i jedna Našičanka. Od prvog je trenutka ova ekskurzija bila dvosmjerna edukacija, koja nas je sve dirnula i promijenila. Odraz je to i prijateljstva koje nas je dovelo u Vukovar.

Naime, to je prijateljstvo predsjednika Hrvatskog nacionalnog vijeća u Crnoj Gori, gospodina Zvonimira Dekovića i Željka Sabe, vukovarskog branitelja i bivšeg gradonačelnika Vukovara. Oni su se upoznali prije nekoliko godina na Cetinju. Jedan drugome prenijeli su svoje iskustvo Domovinskog rata, svaki sa svoje strane granice, osnaživši tako vezu Boke i Vukovara.

Prije nego što smo se smjestili u hostel „Dubrovnik“, u sklopu Memorijalnog centra Domovinskoga rata u Vukovaru, Sabo nas je pozdravio i rekao da, što god čuli i vidjeli, iz Vukovara odemo nasmijani i puni nade. Iz njegovih je usta poruka stigla i do Božjih ušiju. Ako je vjerovati dječjim osmjesima, prometna nesreća, koja se dogodila u subotu uvečer, nije pokvarila ovu dugo iščekivanu terensku nastavu. Zdravi i nasmijani sinoć smo se vratili u Boku.

Prije no što vam ukratko prenesem što su sve učenici čuli i vidjeli, iskoristila bih ovu priliku da se osvrnem na moje strahove i pitanja, koja su se pojavila prije početka samog putovanja. Iako smo mi, članovi Školskog odbora hrvatske nastave u Crnoj Gori i organizatorica putovanja, Ana Vuksanović, najviše razgovarali o COVID-u 19, bojali smo se i emotivnih reakcija na ratnu tematiku i nacionalističkih tenzija u Vukovaru. No mene je, kao nastavnicu, brinula još jedna stvar o kojoj nisam ni htjela govoriti naglas.

Naime, drugog dana u ovom mjesecu objavljena je kolumna Borisa Dežulovića, koja je izazvala burne reakcije, pa i prijetnje smrću splitskom novinaru. Meni je taj medijski skandal svratio pažnju na tekstove, koje je o Vukovaru poznati feralovac pisao i ranije, a posebno tekst iz 2010. godine u kojem kaže:

„Dok Država bude svečano polagala vijence, a novine objavljivale velike da-se-ne-zaboravi priče čitave od teških riječi, oni [klinci] će o vukovarskim ranjenicima pričati viceve, besramno zajebavati veterane što će im na otvorenim satovima povijesti pričati 'kako je to, djeco, bilo', umirati od smijeha gledajući televizijske spomenare s uparađenim Tuđmanom, glupirati se na ekskurzijama po svetim mjestima Domovinskog rata, i uopće, cijela će im ta priča, kako je to već red s neodgojenim balavcima, biti nepojamno dosadna.“

Što ću ako mojim učenicima Vukovar bude dosadan i smiješan, pitala sam se. Ono što se u duhovnom smislu dogodilo u Vukovaru nadmašilo je sva moja očekivanja i rasplinulo taj strah. Naši domaćini pričali su o Vukovaru ljudski, iz vlastitog iskustva, bez pretjerivanja i teških riječi, nadajući se da ćemo u Vukovaru vidjeti nešto više od ratom razorenog grada. Naša djeca o ranjenicima nisu pričala viceve, niti umirala od dosade. Razmišljala su o mladosti koja je dala svoj život za Vukovar, ali i o savjesti onih koji su te živote uzeli. Nisu mogli shvatiti koja su to pitanja na koja je rat dobar odgovor i kako spavaju oni koji protivniku pucaju u već ranjena leđa. Naravno, kako je najmlađe dijete u grupi imalo tek 9, a najstarije 17 godina, tako su i reakcije bile različite. Iskustva naših domaćina s djecom iz Hrvatske su različita i nema sumnje da je Dežulović u nekoj mjeri prorok, ali naši učenici svojim bi reakcijama iznenadili i njega.

Terenska nastava započela je fantastičnim uvodnim predavanjem Antonele iz Memorijalnog centra. Naizgled teška i neprobavljiva tema, raspad Jugoslavije, Hrvatsko proljeće i pojedini, za Hrvatsku važni događaji Domovinskog rata, predstavljeni su jasno, uz minimalnu dramatizaciju. Djeca su tim predavanjem dobila kontekst unutar kojeg je grad Vukovar postao mjesto posebnog domovinskog pijeteta. Prvo što je Antonela naglasila bilo je to da su Vukovar branili građani svih nacionalnosti te da Domovinski rat nije bio rat između Hrvata i Srba, već rat između oni koji su željeli slobodnu Hrvatsku i onih koji su htjeli nešto treće. Slika, koja je djeci sve do kraja ekskurzije ostala u mislima, bila je ona opkoljenoga grada i srčane vojske bez oružja.

Naravno, već nakon tog predavanja bojnik Ivanković nam je objasnio da je oružja bilo, ali da je moralo biti oteto neprijatelju i vrlo dobro iskorišteno. S obzirom na to da ga nije bilo puno, promašiti metu nije bila opcija. Bojnik Ivanković, i sam sudionik Domovinskog rata, učenicima je govorio o osvajačkim strategijama i nekim „pravilima“ ratovanja. Objasnio im je čak i kako prepoznati različite mine, od kojih su mnoge još godinama nakon rata oduzimale živote.

Nakon Antonele i bojnika Ivanovića, naš je vodič kroz ulice Vukovara bio Oliver iz Borova naselja. On nas je najprije odveo na Groblje tenkova, Trpinjsku cestu na kojoj su vukovarski branitelji, predvođeni Blagom Zadrom i Markom Babićem, uništili mnoštvo neprijateljskih tenkova. Nakon toga posjetili smo Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, Ovčaru i Vukovarski vodotoranj. Nema lijepog načina da se govori o masovnim grobnicama i smaknućima ranjenika, ali Oliver nam je pokazao da je istina uvijek dostojanstvena i, na svoj način, lijepa. Učenici su, unatoč magli, posebno uživali na vrhu Vukovarskog vodotornja, uspoređujući svoja stopala s tragovima kultnih Zengi Ivice Ivanike i Hrvoja Džalte, branitelja zbog kojih se tijekom Bitke za Vukovar na tornju uvijek vijorila hrvatska zastava. Usput smo posjetili franjevački samostan i crkvu sv. Filipa i Jakova, treću najdužu crkvu u Hrvatskoj. Ona čuva nekoliko rana u spomen na ratne 90-e u kojima je stradalo puno sakralnih objekata, katoličkih i pravoslavnih.

Vidno umorni, konačno smo stigli do Gradskog muzeja Vukovar u prekrasnom baroknom dvorcu Eltz. U njegovoj smo mramornoj dvorani, koja je obnovljena zahvaljujući fotografijama s brojnih predratnih vjenčanja, konačno doživjeli taj poviješću, imanjem i kulturom bogat Vukovar. Radi se o jednom od najboljih europskih muzeja ovog tipa. Najizdržljiviji, koji su ga pregledali od glave do pete, imali su što vidjeti: od kostiju iz ledenog doba preko rimskih vojnih svjedodžbi i vlastelinskih salona do narodnih nošnji. Samo u ovom Muzeju mogli biste provesti cijelo popodne. Zadnje snage iskoristili smo za posjet rodnoj kući Lavoslava Ružičke, prvog hrvatskog nobelovca i prekrasnoj dvorani Hrvatskog doma, odmah preko puta te kuće.

Drugi smo dan započeli na testiranju, a nastavili u Uredu gradonačelnika grada Vukovara, Ivana Penave. Iako je posjet dogovoren relativno kasno, mi smo bili i više nego spremni. Pred kamere lokalnih medija sa svojim su pitanjima za gradonačelnika stali Dorian Kovačić, Tara Nikolić, Lidija Vičić, Karlo Ribica i Klara Kamenarović. Iako bi netko mogao pomisliti da su pitanja dobili od nastavnice ili starijih osoba u pratnji, potvrđujem vam da su pitanja sto posto njihova. Gradonačelnik je nakon svakoga pitanja zastao i dobro razmislio što će odgovoriti. Bilo je tu svega, od konkretnih pitanja o obnovi starih tvornica do hipotetskih pitanja o funkciji gradonačelnika u ratnim vremenima. Bili smo ponosni na njih do neba!

U blizini Gradske vijećnice nalazi se Spomen-križ na ušću Vuke u Dunav, prirodna granica između Slavonije i Srijema. Ondje smo se družili s novinarima Nove TV i učenicima koji su, baš kao i mi, obilazili Vukovar. Nakon toga posjetili smo impresivan muzej posvećen vučedolskoj kulturi. Znamo da ste čuli za Vučedolsku golubicu, ali jeste li znali da su Vučedolci prvi modno osviješteni narod? Prvi su uzorcima ukrašavali svoju odjeću i izrađivali različite cipele za lijevo i desno stopalo. Detalji o njihovom životu, skriveni ispod 5 tisuća godina povijesti, sačuvani su u glini, posudama i maketama koje su koristili kao skice za izradu svih predmeta. Bili su zvjezdoznanci, prvi proizvođači piva, prvo društvo uopće, koje se družilo uz alkoholna pića i vrsni proizvođači bakrenih sjekira, koje su im donijele veliko materijalno bogatstvo. Njihova je kultura sezala sve do Boke kotorske. Vučedolska golubica, pohranjena u zagrebačkom Arheološkom muzeju, zapravo je mužjak jarebice, ptice-zaštitnice ljevača bakra. Baš kao i u Gradskom muzeju Vukovar, i u ovom bismo muzeju mogli provesti nekoliko sati.

Drugog smo dana posjetili i Kopački rit, park prirode u Baranji, smješten u kutu što ga čini rijeka Dunav sa svojim pritokom Dravom. Dok nas je vožnja vlakićem razbudila, putovanje brodom imalo je sedativni učinak. Tišina rijeke mnogima je pomogla da zbroje misli i dojmove o svemu što smo dotad vidjeli. Uslijedila je duga šetnja Osijekom: od Tvrđe, kroz Europsku aveniju, tzv. secesijsku ulicu, preko Trga Ante Starčevića s velebnom neogotičkom konkatedralom sv. Petra i Pavla, do Pješačkog mosta i uskoro najduže promenade u Europi. Događaj kojim je završio taj treći dan, svima vam je poznat pa o njemu nećemo ništa reći. Đakovo i Lipicanci će na nas morati još malo čekati. 

Na kraju ovog dugog teksta trebao bi stajati veliki popis ljudi koji su nam pomogli u najtežim trenucima. Ne znamo im svima ni imena, ali nosimo ih u mislima. Uz njih je ova terenska nastava bila više od iskustva. Postala je susret i obećanje budućnosti. U Vukovaru smo vidjeli grad u kojem bi bilo lijepo živjeti. U Vukovaru smo upoznali Vukovarce i zaista – grad, to su oni.

Terensku nastavu financijski su pomogli Središnji državni ured za Hrvate izvan RH i Grad Vukovar.

Valentina Sertić