Pejzaž Boke ima u svojoj ljepoti nešto nečovječansko, u dubinama, ali u sve njegove svjetlosti i sjenke treba uranjati dugo, pažljivo i ispitivački, gotovo s pobožnom predanošću, da bi smo se preporodili utiscima poslije kojih riječi dobivaju drugi, viši smisao i nečovječansko postaje ljudsko...
„O Boki“
Frano Alfirević (1903. – 1956.)
Započeti priču o Boki pažljivo probranim riječima jednog gotovo zaboravljenog pjesnika koji je zaliv duboko osjećao prije samo stotinjak godina, ukazuje nama, današnjim njenim žiteljima-zahvalnicima, da nismo samo puki prolaznici već i učesnici u održavanju njenog bitisanja.
Svima je već dobro poznata žustra reakcija žitelja Boke Kotorske. Nema internet stranice da neko nije ostavio svoju reakciju povodom Instagram posta Vlade Crne Gore u kojem se školj (lokalizam za ostrva tj. otoke kraj Perasta) Gospe od Škrpjela naziva „Fašinada“, a višestoljetni ritual „branja“ (skupljanja) i bacanja kamenja pred otok naziva „potonućem kamenja“.Takođe se školj koji ima naziv od svog postojanja (početka građenja 1452. godine pa do konačnog izgleda 1721. godine pa do dana današnjeg) preimenovao u sv. Gospu od Stene. Takođe, Peraštanka koja je ušla u povijest i legendu svojim jedinstvenim radom odnosno vezom (kukičanjem) ne naziva se svojim imenom Jacinta već nekim čudnim prevodom dobija novo - Hijacinta. Ono što je narod naročito uzburkalo, malo je reći šokiralo, jeste opravdanje Vlade da nisu oni autori teksta već su ga samo preuzeli od NTO (Nacionalne turističke organizacije). Postavlja se pitanje da li iko, a naročito neko ko predstavlja našu zemlju, može izbacivati postove koji se ne provjeravaju. Radi ovakvog nemara Bokelji su očajni! Već dugo, dugo godina naša mila Boka postala je isključivo zlatna koka koja neprestano izliježe skupocijena jaja a zauzvrat se njen mehanizam nikad ne čisti i ne servisira. Što možemo očekivati od takve lijepe, zlatne, skupocijene parabrižnice? Da li će se vječno moći iskorištavati bez ikakve uzajamne interakcije? Ljubav je međusobno davanje sebe između dva bića, ali može označavati i odnos prema državi ili u ovom slučaju dijelu države. Ljubav je naklonost između dvije strane. Ona je vezanost i uzvraćanje. Velika patnja nastane ako voli i daje samo jedno. Onaj koji dugo i tiho pati postaje bolestan i nemoćan. Nije zdravo pustiti da Boka i mi, Bokelji, postanemo toliko slabi da nemamo snage da se odupremo. Opet u ušima zvone stihovi Alfirevića: „A kad se oglase zvona preko voda,/čini se: duše preplašene od noći,/zovu se, plačuć, u velikoj samoći.“ Samoća nastaje iz više razloga: ili nema više dovoljno Bokelja, ili nema dovoljno osjećaja empatije za onim naslijeđenim ali i preuzetim, ili su se vrijednosti toliko poremetile da je suština postala neprepoznatljiva, ili se ne vaspitavamo više kako bismo trebali...
Ljepota i kultura sve više blijede u kulturno i materijalno raskošnoj Boki, sve se manje primjećuju od novog vela devastacije, gušenja običaja, nezainteresovanosti i neupućenosti.
Teško je povjerovati da je ovakav tekst, objavljen na sajtu Vlade Crne Gore a još teže shvatiti da je mogao biti proslijeđem iz Nacionalne turističke organizacije. Ukoliko je ovo puka greška nekog ko do sada nije nikada čuo za Boku kotorsku, Perast, Gospu od škrpjela i Fašinadu, a radi na mjestu kojem radi, oprošteno mu je. Društvo prijatelja grada Perasta, nakon ovog iskustva nudi da pisanim štivima, promo materijalima i publikacijama, opskrbi pomenutu Organizaciju od nacionalnog značaja. Možda u buduće je bolje pitati, prije objave. Nije sramota ne znati.
NVO DRUŠTVO PRIJATELJA GRADA PERASTA