Pripremajući jedan novinski članak o Budvi te njezinu kulturnome i književnome naslijeđu, pregledavao sam i građu o Budvi i Budvanima na stranim jezicima. Kako ništa nije slučajno, malo sam se duže zadržao na liku i djelu Stjepana Zanovića, svojevrsne mješavine Casanove, Jamesa Bonda i Barona Münchausena. Zanović se rodio u Budvi 18. veljače 1751., a život je okončao samoubojstvom u Amsterdamu 25. svibnja 1786. O Zanovićevu životu pripovijedaju se priče, pišu znanstveni radovi i studije, ali i romani. Zanović se, naime, lažno predstavljao kao nasljednik Skenderbega, car Šćepan Mali, grof Warta, vojvoda svetoga Save, despot Grude, gospodar Babindola itd., družio se s Casanovom, hinio da je on napisao Rousseauova djela, a živio je između ložnica svojih ljubavnica i kockarnica te „njegova biografija i njegov opus iskupljuju svu dosadu zaslužnih mu prethodnika“, kako nadahnuto zbori Slobodan Prosperov Novak. Možda je upravo zbog obilja različitih biobibliografskih podataka o njemu u našoj ne samo općoj, nego i kulturnoj javnosti razmjerno nepoznata činjenica da se taj Budvanin spominje u jednome od najglasovitijih romana XX. stoljeća, u romanu Berlin Alexanderplatz (1929.) njemačkoga književnika Alfreda Döblina. Zanović se spominje već u prvome poglavlju romana kad glavni lik Franz Biberkopf, nakon što je izišao iz zatvora odsluživši četverogodišnju kaznu zbog ubojstva svoje djevojke Ide, iz usta dvaju Židova sluša upravo Zanovićevu životnu priču...

A u priči stoji... Eh, tu ćemo stati, pa neka vam ova mala crtica iz povijesti hrvatske i svjetske književnosti bude poticajem da pročitate glasoviti roman, pogledate neku od njegovih filmskih prilagodba ili se barem malo zainteresirate za život pustolova koji je, poput mnogih od vas, kao klapac trčkarao labirintom uskih mediteranskih uličica, zatim se tijekom života gubio u labirintima spletaka europskih dvorova i na koncu zaglavio u nizozemskoj uznici.

Domagoj Vidović