Često valovi iz mora izbace mnoštvo onoga što u njemu živi. Nekada je to otpad koji je čovjek namjenski ubacio u more, pa nam ga je priroda na sebi svojstven način vratila, a nekada su to i prirodna bogatstva koje more sadrži. Kamenčići i plažni pijesak nerijetko među sobom kriju školjke i školjkice koje su valovi izbacili na obalu, te se često nose doma, kao uspomena s plaže, kao dodatak nakitu, ili kao ukrasi na mnogim kućnim dekorativnim predmetima. Školjka simbolički predstavlja zaštitu, jer najčešće u sebi krije tijelo mekušca, koje je zaštićeno čvrstim oklopom. Nerijetko u sebi kriju i biser, te zbog toga sve češće u narednim izrekama i poslovicama biser usporedimo s nečim nesvakidašnjim, lijepim, nešto za što se moramo dobro pomučiti, odnosno duboko zaroniti i pomučiti se prije nego ga pronađemo.

U likovnoj umjetnosti ovaj simbol datira još iz antičke Grčke; u grčkoj simbolici školjka simbolizira vodu i plodnost, a boginja Afrodita koja je nastala iz morske pjene, uvijek prikazivana kako stoji na školjki. Jedan od najpoznatijih prikaza je svakako „Rađanje Venere“, talijanskog renesansnog slikara Botičelija. Rafaelo je na svom radu „Galateja“ predstavio morsku nimfu Galateju upravo na njenim kolima od školjke, a okruženu mitološkim bićima; ova scena zasnovana je prema Ovidijevim Metamorfozama. U kršćanskoj umjetnosti školjka zvana „jakovska kapica“ označava hodočašće. Školjka je nošena kao poseban znak hodočasnika koji su odlazili na hodočašće u Santiago de Kompostelu; školjka se javlja kao motiv na pečatima ili dekoracija u brojnim samostanima. A, kako je školjka obilježje sv. Apostola Jakova, ne čudi kako je on prikazivan sa šeširom na kojem se nalazi školjka.

Također, mnogi hodočasnici su je nosili na ogrtačima, a po povratku s hodočašća kačena je iznad kamina. Školjka se vezuje s posmrtne obrede, ali kao antipod tome i za obrede vezane s rađanjem. Simbol je pritajenog života i uskrsnuća, a vjerovalo se da potapanje školjke u vodu ili vino, stvara napitak koji bolesnima vraća zdravlje. U rokokou, koji je obilovao dekorativnim elementima, jakim pastelnim bojama, a nastupio nakon koloristički tamnog baroka dobio je naziv upravo po školjki. „Motiv školjke ili rokaj (rocaille), koji je prevladavao, dao je čitavom stilu naziv rokoko.“ 1

Školjka je i dalje prikazivana kao značajni simbol u likovnoj umjetnosti, a na našim prostorima, pored obale, školjke su predstavljale značajan izvor inspiracije mnogim tivatskim umjetnicima. Anton Pean joj je naprimjer posvetio čitavu seriju slika, dok je Zoran Kruta obrađujući mekušce s ljušturom naslikao nekoliko verzija školjki. Nekada glavni motiv kompozicije, nekada popratni detalj, školjka je prisutna kao značajan simbolički prikaz. Zbog svog tvrdog oklopa, ali i bisera koje čuva, dio je mnogih pjesama. Školjke su pored svega navedenog i mediteranski kulinarski specijalitet. Žive na stijenama, kamenju, dnu mora... ali i kao novi život na potonulim brodovima... u svakom slučaju sa školjkom ćemo se susretati i ubuduće; makar kao na asocijaciju na biser, što ona sama po sebi i jeste u likovnoj umjetnosti.

Literatura:

Meri Holingsvort, Umetnost u istoriji sveta, EVRO-GIUNTI, Beograd, 2006.

1. Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije

Klajn, Laguna, Beograd, 2011.

2. Meri Holingsvort, Umetnost u istoriji sveta, EVRO-GIUNTI, Beograd, 2006.

3. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. Anđelko Bandurina,

Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povjest umjetnosti, Zagreb,

1979.ura:

Marija Saičić

Fotografija slike Antona Peana „Školjke“