Promocija Divne glume Frana Uccellinija- Tice  održana je sinoć u  crkvi Svetoga Duha u Kotoru. Divna gluma dubrovačkoga i kotorskoga biskupa Frana Uccellinija – Tice prvi je prijevod, odnosno prepjev, Divine Commedie Dantea Alighierija na hrvatski jezik, koji je tiskan u Kotoru 1910. godine.

Na početku, nazočne je pozdravila prof. Ana Vuksanović:“ Dopustite mi da iskažem čast i zadovoljstvo, što sam ispred supokrovitelja Centra za očuvanje i razvoj kulture manjine i organizatora Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore kao domaćina, u prilici otvoriti večerašnji program. Posebnu zahvalnost moramo iskazati i Središnjem državnome uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske na tome što su financijski podržali tiskanje ovog izdanja, kao i Školi za osnovno i srednje muzičko obrazovanje Vida Matjan na ustupanju ove dvorane za večerašnju promociju. Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, na čelu s gospodinom Zvonkom Milasom, i Vlada Republike Hrvatske, već dugi niz godina podržavaju nastojanja i projekte hrvatske zajednice u Crnoj Gori, od kojih posebno izdvajamo Dan hrvatskoga naroda u Crnoj Gori, potporu Radiju Dux, kao i podršku liturgijskoj monumenti u izdanju HNV-a te kapitalnim izdavačkim pothvatima, u koji svakako ubrajamo i Divnu glumu Frana Uccellinija – Tice. Ne zaboravimo i podršku studentima iz hrvatske zajednice u Crnoj Gori koji studiraju na Sveučilištu u Zagrebu. Nakladništvo i sunakladništvo HNV-a s ovim je izdanjem premašilo brojku od 65 izdanja, što je ne samo postignuće vrijedno pažnje i hvale, već i podvig“.

Lik i djelo biskupa i književnika Frana Uccellinija Tice, predstavili su  mr. sc. Božidar Petrač, autor predgovora ovome izdanju, kao ponajbolji danteolog hrvatskoga govornog područja, romanist i komparatist, književnik, predsjednik DHK-a, urednik i priređivač preko 70 antologija hrvatske književnosti; te dr. sc. Vladimir Lončarević, esejist, publicist, književni povjesničar, književni teoretičar i kroatist, urednik, savjetnik u Uredu predsjednika i predsjednice Republike Hrvatske, sveučilišni profesor.

Prisutnima se obratio i predsjednik HNV -a Zvonimir Deković, koji je izrazio zahvalnost svima na dolasku i podršci:“ Naime, prvi cjeloviti prijevod Božanstvene komedije ili Divne glume na hrvatskom jeziku dogodio se upravo u Boki kotorskoj, a napisao ga je kotorski biskup na tivatskom otoku Gospe od Milosti. Svjetsko književno remek-djelo doživljava svoj prvi cjeloviti hrvatski prijevod u Boki, što je još jedna od potvrda jedinstvenog etničkog i duhovnog prostora hrvatskog naroda. Mnogo puta smo čuli da je hrvatski etnonim tvorba Francuske revolucije u smislu stvaranja suvremenih nacija, pa i hrvatske, a onda se odnekud prisjetimo Dantea Alighierija, našega susjeda iz zemlje od koje nas dijeli Jadransko more, koji počinje pisati Božanstvenu komediju na Veliki petak 1300. i u Raju, u pjevanju 31., stihu 103., piše o Hrvatima koji dolaze kao vjerni katolici na hodočašće u Rim da se poklone Veronikinu rupcu na kojemu je ostao Kristov lik. Prije više od 700 godina. Toliko su upečatljivi ti stihovi da su, kako navodi naš veliki književni povjesničar i prevoditelj Mirko Tomasović, smetali i nekim talijanskim autorima koji su uz odrednicu Hrvatska dodavali pogrdno ime Šćavonija ili su u svojim objašnjenjima Hrvate opisivali kao divlje i neuljuđene iako nas Dante takvima nije smatrao. Vrhunac je ipak bio postupak srpskoga prevoditelja Dragiše Stojanovića koji je riječ Hrvatska u svojemu prijevodu jednostavno ispustio iako Dante u istom spjevu spominje i norveškog i portugalskog, ali i raškog kralja. Zato se mi vratimo izvoru i ponovimo stihove u kojima se spominje hrvatsko ime koje će se tristotinjak godina poslije prolomiti i u stihovima Kotoranina Mara Dragovića.  Ovdje stavljam akcent na hrvatski jezik kao jednu od najznačajnijih sastavnica hrvatskog identiteta, čiji smisao nije prenošenje pukih informacija, nego oblikovanje pamćenja i znanja. Dakle, ako je hrvatski jezik toliko važan identitetski čimbenik, onda je identitet naš DNK, naša osobna iskaznica, naš otisak prsta. Jedan jedinstveni i neponovljivi, onaj koji se ne može pomiješati niti s jednim drugim ma koliko mu bio sličan. Jezik možemo promatrati u odnosu prema drugom da bi se bolje vidjele posebnosti svakog pojedinačno, bliskost može biti korisna u zajedničkim potrebama grada, države i šire zajednice, ali nikad se, baš nikad, ne smije izgubiti subjektivitet jer u svakoj velikoj mješavini, mali gube i asimiliraju se”. 

Dr. sc. Vladimir Lončarević, osvrnuo se na povijesni aspekt te smo imali priliku čuti o brojnim povijesnim činjenicama.

„Frano Tice Uccellini rođen je 2. kolovoza 1847. na Lopudu. Gimnaziju je svršio  u Dubrovniku, a teologiju u Zadru, te je mlad postao profesorom teologije, a 1893. i rektorom. Godine 1894. poslije smrti biskupa Tripa Radoničića, postaje upraviteljem, pa biskupom kotorskim 1895. Od 1899. do 1907. temeljito popravio katedralu sv. Tripuna. Tijekom Prvog svjetskog rata, od 1916., povukao se na Otok Gospe od Milosti, u rezidenciju, ne slažući Se S austrougarskom politikom, i tu proveo vrijeme do kraja rata. Bio je član Jugoslavenskog sokola. Preminuo je u Kotoru 1. lipnja 1937. Govoreći o biskupu Tici Uccelliniju, nedvojbeno najprije treba svrnuti pozornost na njegovo načelo ,,sve za narod i vjeru". lako ono nije u većoj mjeri odudaralo od dotadašnjih gesla koja su se mogle čuti u  hrvatskom crkvenom i političkom spektru, a koje ćemo poslije spomenuti, ipak je bilo uopćenije, što otvara prostor pitanju: za koji narod i za koju vjeru? Drugim riječima, poznajući njegovu političku fizionomiju, gotovo je neizbježno ne dotaknuti  se o njegovih  političkih  stajališta - odnosno integralnog jugoslavenstva, koje je on zastupao, i ne upitati se kako je zašto jedan takav kulturan duh prihvatio ideologiju koja će sve narode koji su joj podlegli više ili manje zaviti u crno tijekom gotovo sedam desetljeća državnoga jugoslavenstva opredmećena u dvjema Jugoslavijama?

Sam biskup o svojemu integralnome jugoslavenstvu dao je više puta nedvojbena svjedočanstva, počevši od toga da je i prijevod Danteove "Divina commedia" posvetio slozi i ljubavi jednokrvne i istojezične braće Hrvata i Srba, kako je  napisao. Tako je prilikom posjeta narodnih predstavnika na Lopudu 1934., osvrnuvši se na činjenicu da on nije potpisao tadašnje pismo Katoličkog episkopata protiv Jugoslavenskog sokolstva, kazao: ,,Nisam potpisao Poslanicu jer su u njoj bile očite klevete. Tužili su Sokole za ono sto nisu krivi, U mojoj biskupiji Sokoli su valjani. Oni su dobri nacionalisti i dobri katolici. Sokoli nose križ u procesijama moje biskupije i ni u čemu ne izbjegavaju crkvu." A, za vjersko stanje u Boki Kotorskoj kazao je: „Za 40 godina moga biskupovanja uživao sam nepodijeljeno povjerenje i poštovanje pripadnika obiju vjera, a ta vjerska snošljivost i bratska ljubav naročito se gajila u Boki kotorskoj. Jedna je vjera, jedan je Bog. Stvarno ne postoje dvije vjere. Razišli smo se samo svađama papa i patrijarha". Također ističe, kako bismo razumjeli fenomen katoličkoga jugoslavenstva, svakako se treba vratiti stotinu pa i više godina  povijest, u Habsburšku Monarhiju prve polovice 19. st., kada se tijekom tridesetih godina, kada se tijekom tridesetih godina stvaraju pretpostavke za oblikovanje moderne hrvatske građanske nacije, naravno  - na temelju tisućljetnoga hrvatskoga državnoga prava. Tadija  Smičiklas, Krležu, Dragutin Rakovac, Ljudevit Vukotinović, Pavao Ritter Vitezović, Filip Grabovac, Kačić, Dorotić, Kušević, Drašković i Derkos..., samo su neki od ličnosti, koje je Lončarević spomenuo, kao i Pavlinović, Prodan, Mažuranić, Strossmayer, Rački..., koji su svojim dragocjenim radom učvrstili historiografski temelj za buđenje i učvršćivanje državnopravne svijesti u narodu, čemu je Starčević dao najizrazitiji sadržaj i značaj.

Zašto je biskup Tice Uccelini unatoč svemu tome ustrajao na stajalištu integralnog jugoslavenstva? Teško je reći,  jer pisanih vrela je malo. Razlog se svakako može  tražiti u  njegovu protutalijanaštvu. Naime je jugoslavenstvo u primorskim hrvatskim krajevima imalo veću potporu nego drugdje zbog evidentne opasnosti od talijanskih presezanja talijanizacije, što se nakon potpisivanja Rapalskoga sporazuma 1920. godine na dijelu hrvatskih teritorija novouspostavljene Kraljevine SHS i dogodilo - a jedan od žestokih protutalijanaša bio je baš on, kao što  bio i velikim protivnikom stare Monarhije To je, kao i njegova nedvojbena ekumenska vizija moglo biti razlogom ustrajnosti  u integralnom jugoslavenstvu.

No, ako  se danas nakon dvaju tragičnih pokušaja državnoga ostvarenja  toga  političkoga cilja može što kazati o njegovu razumijevanju gesla „sve za vjeru i narod", onda treba reći  i to da je ono svakako  proizlazilo iz katoličkog univerzalizma, u duhu kojega je  prirodno i evanđeoski razumijevao zadaću i cilj bratstva među ljudima i narodima.  No vrijeme je pokazalo da idealizam nije dovoljan da bi ideal ostvario,  što je na svojoj koži osjetio već njegov nasljednik biskup Pavao Butorac. Nedvojbeno, biskupov prijevod Danteove Božanstvene komedije, bez obzira na političke kontroverze nedvojbeno je trajan spomenik  hrvatske kulture u Boki i hrvatske kulture u cjelini“ – kazao je na kraju izlaganja Lončarević.

U svom izlaganju, gospodin  Petrač je naglasio povijesni, kulturni i književni značaj ovog djela, koje predstavlja prvi cjeloviti prepjev Danteove epohalne pjesničke trilogije na hrvatski jezik. Istaknuo je  kako je biskup iznimno važna figura hrvatske književnosti 19. stoljeća. Njegov prepjev Divne glume pionirski je pothvat u prijenosu Danteova genija na hrvatski jezik. Premda je Tica koristio stariji hrvatski jezik s izrazitim lokalnim značajkama, njegov je rad bio značajan korak u oblikovanju hrvatske književne i jezične tradicije. Petrač je analizirao jezik Uccellinijeva prijevoda, ističući njegovu arhaičnost, lokalne dijalektalne elemente i poetiku. Unatoč određenim ograničenjima tog doba, Tica je pokazao duboko razumijevanje Danteova slojevitog jezika i filozofskih ideja. Izlaganje je posebno istaknulo Uccellinijev trud u očuvanju metričke strukture i ritmičnosti originala, što je veliki izazov u prevođenju ovako kompleksnog  djela. Mr.sc. Božidar Petrač je podsjetio kako je Divna gluma imala ograničen doseg u svom vremenu, djelomično zbog stila koji nije bio potpuno prilagođen širem čitateljstvu. Ipak, taj prijevod ostaje svjedočanstvo o nastojanjima hrvatske književnosti da se uključi u europski kulturni kontekst i doprinese recepciji Dantea među Hrvatima. Uccellinijev rad postavio je temelje za kasnije, modernije prijevode Danteova djela na hrvatski jezik. Petrač je pohvalio kontinuitet hrvatskog zanimanja za Dantea, istaknuvši kako su kasniji prijevodi, poput onih u osmercu ( po uzoru na Osmana) pridonijeli širenju i produbljivanju recepcije Božanstvene komedije u Hrvatskoj. Božidar Petrač zaključio je svoje izlaganje naglašavanjem važnosti valorizacije i očuvanja Uccellinijeva doprinosa hrvatskoj kulturi. Premda njegov prepjev nije savršen, on je nezaobilazan dio povijesti hrvatskog prevođenja i ključan korak u prihvaćanju Danteova naslijeđa. Petračev istančan pristup u interpretaciji i valorizaciji ovog prijevoda podsjeća na nužnost istraživanja i promicanja zaboravljenih, ali važnih kulturnih djela u suvremenom kontekstu.

Hrvati i Dante su jedno – kako navodi gospodin Petrač, a ne smijemo zanemariti ni njegov prijevod koji će, zasigurno, ostaviti veliki trag.

Organizator promocije je Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore, supokrovitelj Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, dok je glavni pokrovitelj ovog izdanja Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske.  

Među prisutnima bili su  i generalna konzulica  Republike Hrvatske u Kotoru, mr. sc. Jasminka Lončarević, Boris Belanić, opunomoćeni  ministar Veleposlanstva Republike Hrvatske u Crnoj Gori,   Adrijan Vuksanović, zastupnik u Skupštini Crne Gore, predstavnici  Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina; Boris Njavro, predsjednik Društva dubrovačkih  književnika, predsjednica Matice hrvatske u Boki Marija Mihaliček, kao i članovi HNV -a i  udruga. 

U glazbenom dijelu programa nastupile su Nevila Klakor na violini i Bruna Matijević na flauti.