Prenosimo vam reportažu Slavice Stojan, inspiriranu dojmovima s obilježavanja 175. obljetnice Matice hrvatske u Kotoru, koja je izišla u "Vijencu", broj 626, u izdavaštvu Matice hrvatske.

Nedavno osnivanje Ogranka Matice hrvatske u Kotoru i dolazak Matičina predsjednika Damjanovića u povodu obilježavanja 175. obljetnice Matice pokazuju se kao jasni znakovi nove sinergije, međusobno oplemenjena suživota i opredjeljenja za suvremeni europski civilizacijski tijek, u kojem su kulturni i duhovni kršćansko-mediteranski kodovi prepoznati kao izvorište bokeljske svijesti

Iz Dubrovnika, gdje je akademik Stjepan Damjanović prethodnog dana održao predavanje pod naslovom Glagoljična sastavnica hrvatske kulture, krenusmo u podne prema Boki kotorskoj, nakon lagana objeda s bakalarom na bijelo, kako se priliči jelovniku Čiste srijede.

Vozimo se prema Konavlima. U zračnoj luci pridružio nam se i glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić. Nastavismo put prema državnoj granici. Kratke pljuskove smjenjivala su prosijavanja sunca između oblaka. U razgovoru dotičemo se predsjednikova predavanja u publikom posve ispunjenoj Saloči od zrcala Gradske knjižnice u Dubrovniku. Akademik Stjepan Damjanović pred Dubrovčanima je govorio kao predsjednik Matice hrvatske i kao priznati jezikoslovac.

U Kotoru je dolazak predsjednika Matice hrvatske bio u znaku obilježavanja prošlogodišnje 175. obljetnice postojanja Matice hrvatske kao najstarije kulturne ustanove u Hrvata. Putovanje predsjednika Matice hrvatske u Boku bilo je dodatno motivirano i činjenicom da je u Kotoru pola godine prije, u kolovozu 2017, formiran najmlađi ogranak Matice hrvatske, onaj za Boku kotorsku.

Prelazimo u rano poslijepodne državnu granicu Republike Hrvatske na Debelom brijegu bez čekanja i ulazimo u Crnu Goru. Natpisi uz cestu uglavnom latinički, jedva koji ispisan ćirilicom, za razliku od poslijeratnih godina. Ni jednoga natpisa na ruskom jeziku, a bili su uobičajeni prije koju godinu, kojima su najčešće bile oglašavane prodaje atraktivnih građevinskih terena smještenih uz obale Bokokotorskog zaljeva. Prolazimo kroz gradić Igalo s banjskim lječilištem. Dugo šetalište spaja ga s drevnim utvrđenim gradom Herceg Novim, poznatim trgovištem roblja u vrijeme Osmanlija, koji je smješten između planinskog masiva Orjena, sada posve prekrivena snježnim nanosom i ulaza u Bokokotorski zaljev. U Herceg Novom rođen je 1866. kapucin i hrvatski svetac Leopold Mandić. To je kraj koji je Frano Alfirević (1903–1956), hrvatski pjesnik i esejist nadahnut Bokom i njezinom dramatičnom ljepotom, opisao kao osamljeni kutak zemlje pun tajanstvene ljepote, a danas je prostor natrpan obiteljskim kućama i zgradama sa stanovima lošeg stanja i još goreg izgleda, izgrađenih zadnjih pedesetak godina, koje su uništile mitsku sliku grada iz povijesne literature i usmene predaje. Ostala je samo na nogama, kao spomen na burnu prošlost i osvajanje Hajrudina Barbarosse, moćna tvrđava Španjola ispresijecana pukotinama, i danas vidljivom posljedicom Velike dubrovačke trešnje iz 1667. Uz njezine zidove ide regionalna cesta kojom putujemo, jedina cesta koja povezuje Herceg Novi s drugim dijelovima Boke.

Ljupki gradići i zavojite ceste

 Udaljenost koju smo prešli autom od Dubrovnika do Kotora iznosi 92 km, od toga do trajekta u mjestu Kamenari 64 su kilometra. Tjesnac Verige, širine samo 250 m od mjesta Kamenari do mjesta Lepetane, za 4 i pol eura prelazimo trajektom ili catarom, kako tu premosnicu ovdje zovu otkad je uvedena potkraj 19. stoljeća (1898). Vožnja traje tek nekoliko minuta. Zaobišli smo na taj način zavojitu cesta koja prolazi kroz ljupke gradiće koji su u prošlosti svi bili središta komuna, smještena uz obalu Risanskog i Kotorskog zaljeva. Tu je Dobrota sa svojim brojnim predajama o bokeljskim jedrenjacima, središte pomorskog života Boke 19. stoljeća, kojoj je smrtni udarac zadala pojava parobroda, a preko puta Dobrote nalazi se Prčanj s kamenim palačama iz 17. i 18. stoljeća i najvećim brojem brodova i kapetana, ali i brodoloma u bokokotorskoj povijesti.

Između Risnja i Dobrote smjestio se Perast, koji Frano Alfirević naziva ostavljenim i pustim gradom Boke i njezinim najtišim mjestom, koji je pjesniku i putopiscu sredinom 20. stoljeća nalikovao velikoj napuštenoj kući. Turistički zamah posljednjih godina obnovio je kuće srušenih krovova, napuštene palače ovijene bršljanom, oživio njihovo zamrlo gospodstvo, probudio njihove trijemove i balkone. U Perastu je posljednjih godina, zahvaljujući novim političkim prilikama, zaživjelo nekoliko udruga bokeljskih Hrvata i politička stranka Hrvatska građanska inicijativa.

S trajekta se dobro vide dva otočića pred Perastom: prvi je Gospa od Škrpjela, umjetni otok nastao na školju nasipavanjem kamena i potapanjem starih jedrenjaka i zarobljenih turskih fusta na kojem su braća Martešići pronašli 1452. Gospinu sliku i odlučili od hridi usred mora učiniti svetište. Unutrašnjost svetišta ukrasio je najistaknutiji slikar Boke kotorske, Peraštanin Tripo Kokolja (1661–1713), predstavivši Bogorodicu u tom svom ciklusu slika kao suotkupiteljicu čovječanstva (Kruno Prijatelj). Pored Gospe od Škrpjela je Sveti Đurađ, na kojem se nalazilo plemićko groblje Perasta. I danas je obrastao čempresima. Kad je strašna trešnja pogodila Dubrovnik i razorila brojne gradove u Dalmaciji i Boki kotorskoj, rođeni Peraštanin Andrija Zmajević (1624–1694), redovnik i pjesnik, potom i barski nadbiskup, tog je tragičnog jutra 6. travnja 1667. krenuo iz Perasta u Dubrovnik, u kojem je kanio provesti uskrsne blagdane. Na tom putu najprije je Zmajević svratio na otočić posvećen sv. Jurju da bi predvodio sprovod nekom peraštanskom vlastelinu i misu za umrlog u istoimenoj crkvi. Neposredno prije nego što je dovršio službu Božju zemlja se jako zatresla i svi su se zidovi crkve svalili. Padalo je po njemu kamenje pokopavši ga živa. Nakon nekoliko sati kopanja preživjeli sudionici pogreba oslobodili su Zmajevića iz ruševina. Iskopaše ga živa, ali ozbiljno ranjena, oprali mu krvavo lice i odnijeli ga na sigurno da bi se oporavio od rana i trpljenja. Odmah potom prijatelju u Dubrovnik složio je pjesničku poslanicu, koja sadrži 324 stiha i po tekliču je poslao u srušeni Dubrovnik: Slovinska dubrava istočna Dalmacija milostivo od Gospodina Boga pohođena godište 1667. Pjesnik do toga tragičnog dana nije ni slutio kako može biti strašan pritisak teškog kamenja srušene crkve sv. Jurja na istoimenom otočiću pred Perastom.


Prolazimo kroz Tivat, gradić od nekih tri tisuće stanovnika, nekad važnu vojnu luku i arsenal, a danas luksuzni nautički centar. Ugledasmo konačno i Kotor baš onako kako ga je prije četiri stoljeća opisao kotorski plemić Ivan Bona Bolica – grad podno brda, stisnut uz more
 
Kakve je posljedice Velika trešnja 1667. ostavila u Kotoru, svjedoči i pjesnik Ivan Bolica Kokoljić (1599–1685). Bolica potječe iz kotorske plemićke i pjesničke obitelji, u gradu je obavljao više javnih službi kao sudac, bio poslanik u Veneciji i zapovjednik ratne galije. Pjesme U brieme rati i potresa u Kotoru i Alla patria nel tempo di Guerra, e del Terremoto govore o potresu 1667, u kojem je nastradao i njegov rodni grad. U pjesmi Suze oca vrhu djevojčice svoje ubijene od potresa Ivan Bolica oplakao je smrt svoje jedinice, devetogodišnje kćeri Katarine, stradale u potresu. U neizmjernoj tuzi koju ništa nije moglo ublažiti očajni otac obraća se Bogu, koji je prolio vlastitu krv kao žrtvu da bi spriječio zlo, da mu pomogne prevladati duševni nemir. Pjesnikova tužaljka iskrena je ispovijed čovjeka koji ne može preboljeti smrt kćeri ni nakon što su protekle dvije godine od trenutka kad su se na nju u Velikoj trešnji srušile grede i kameni zidovi obiteljske kuće. Po emotivnosti i poetskoj ljepoti Kokoljićeva pjesma nedvojbeno donosi najbolje stihove nadahnute katastrofom Velike trešnje u hrvatskoj književnosti.

Prolazimo kroz Tivat, danas gradić od nekih tri tisuće stanovnika, u kojem je Austrija u 19. stoljeću izgradila vojnu luku i arsenal. Tivat sada ima u samu gradskom središtu luksuzni nautički centar, glamurozno nazvan Porto Montenegro, koji ima sve sadržaje što ih vlasnici skupocjenih jahti mogu poželjeti. Iz Tivta je rodom predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Boki kotorskoj, povjesničarka umjetnosti Marija Mihaliček. Potječe iz hrvatske obitelji Božinović.

Veličanstveni Kotor

Ugledasmo konačno Kotor baš onako kako ga je prije više od četiri stoljeća opisao kotorski plemić Ivan Bona Bolica (1520–1572) u svom epiliju Descriptio sinus et urbis Ascriviensis (Opis zaljeva i grada Kotora):


„…grad leži u samom podnožju brda,
stisnut uz more, brdo imena nema, a grad se
naziva Kotor. Na vrhu brda se diže kula
visoka, njeno pak brdo opasuju zidine njene.
Ispred grada se pruža široko polje i brda
sjenovita, zakrivljena luka mu je, gdje ljutnju
svu i vjetrova dah utišavaju premirne vode…“


Nakon što smo prošli ispod svoda glavnih vrata koja vode u povijesno, duhovno i kulturno središte Kotora, nad kojima je uklesan krilati lav, obilježje svih gradova koji su jednom bili u vlasti Venecije, u drevnoj jezgri grada Marija Mihaliček dočekala nas je pred crkvom Svetoga Duha, pretvorenom u glazbenu dvoranu Muzičke škole Vida Matjan. Ta crkva, a sada dvorana prostrana je i može primiti posve sigurno stotinjak ljudi. Nije li preuzetno u tom prostoru organizirati predavanje za tridesetak članova Matice hrvatske, koliko ih ukupno ovdje ima, i za stanoviti broj štovatelja i prijatelja Matice hrvatske i bokokotorskih Hrvata, pomislili smo svatko za sebe. No predsjednica Ogranka bila je uvjerena da će na svečanost obilježavanja 175. obljetnice Matice hrvatske doći veći broj ljudi. Prošetali smo starom jezgrom grada za vidjela. Kotor i njegove obnovljene zidine, koje nisu više „u tužnim fragmentima“, kako je zapisao Alfirević u svom putopisu, nego su danas cjelovite i pod zaštitom UNESCO-a.

U vrijeme večernje oglasila su se zvona s više kotorskih katoličkih crkvi. U jednoj od njih, u crkvi Sv. Marije od Rijeke, počiva i tijelo kotorske blaženice Ozane, gorljive dominikanske vidjelice, uzidane djevice, zaštitnice Kotora i cijele Boke. Njezin životopis napisao je spomenuti kotorski pjesnik i pravnik Ivan Bona Bolica.

Rođena 1493. kao Katarina Kosić u selu Relezi blizu Podgorice, u siromašnoj obitelji pravoslavaca, stočara, s majčinim dopuštenjem došla je 1507. u Kotor, gdje je živjela u katoličkoj plemićkoj obitelji Buća. Prihvatila je katoličanstvo i 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripa Bizantija da smije živjeti životom zazidane djevice. U svom dragovoljnom zatvoru Ozana je provela više od pedeset godina, moleći, vezući, čineći pokoru. U Kotoru i Boki Ozanu su silno štovali i preporučivali se u njezine molitve. Prema predaji spasila je 1539. svojim molitvama grad od osvajanja osmanskog osvajača Hajrudina Barbarosse, a poslije i od kuge. Ozanu su još za života štovali i u Dubrovniku, a Marin Držić zaziva je kao blaženicu u komediji Dundo Maroje. Blaženom ju je tek 1927. proglasio papa Pio XI. i tada istaknuo želju za jedinstvom istočnoga i zapadnoga kršćanstva. Hrvatski kipar Antun Augustinčić napravio je sarkofag u kojem se od 1963. nalazi Ozanino tijelo. Ozana Kotorska ostaje trajni putokaz i zagovornica preporoda vjere te posebno utvrđivanja crkvene sloge u Crnoj Gori i Boki kotorskoj, ali i suživota, dijaloga i tolerancije između hrvatskog i crnogorskog naroda i zaštitnica ekumenizma.


Bokelji uz Maticu hrvatsku

Nešto prije početka svečanosti ulazimo u prostranu glazbenu dvoranu nekadašnje crkve Sv. Duha. Radosni žamor odasvud. Ljudi koji pristižu pozdravljaju se i srdačno rukuju. Mnogi su se nakon dugo vremena susreli zahvaljujući upravo ovom događaju. Dvorana je ispunjena gotovo do posljednjega mjesta. Predsjednica bokokotorskog ogranka Matice hrvatske Marija Mihaliček ozarena je i uzbuđena. Uzbuđen je i predsjednik Matice hrvatske akademik Damjanović.

U dvoranu je, uz članove Matice hrvatske, došao znatan broj poštovatelja i prijatelja Matice te mnogi uglednici iz Kotora i Crne Gore. Događaju su prisustvovali Veselko Grubišić, veleposlanik Republike Hrvatske u Crnoj Gori, monsinjor Ilija Janjić, biskup kotorski, Zdravko Nikolić, predstavnik konzulata Republike Hrvatske u Kotoru, Dragica Perović, predsjednica Skupštine općine Kotor, Ilija Janović, dopredsjednik općine Tivat, Nikola Baničević, predsjednik Ogranka Matice crnogorske u Kotoru, Zvonimir Deković, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća, Tripo Šubert, predsjednik Hrvatskoga građanskog društva Crne Gore, bokeljski intelektualci, Hrvati i Crnogorci.

Kad je prije 25 godina pokojni svećenik Branko Sbutega vrlo pesimistično promišljao sudbinu bokeljskih Hrvata iz očišta svoga vremena, točnije iz 1993. godine, zabilježio je kako je u njih „između praktičnosti prilagodbe i hrabrosti upornog ustrajavanja u održavanju jednog civilizacijskog stanja koje je ostalo bez obrane, nužno pobijedila slabost, ako je prilagoditi se radi preživljavanja uopće neka slabost“ (Upit o Boki A. D. 1993, Dubrovnik 4/4, 1993). Za njega je propast i potpuno nestajanje Hrvata, kao i gašenje hrvatske kulture u Boki kotorskoj, bila neizbježna posljedica gole mehanike zbivanja koja su demonizirala sve vrijednosti hrvatskoga građanskog društva, etiketirajući Katoličku crkvu i bokeljske Hrvate kao nenarodne sile. „Na vatri revolucionarnih promjena topila se lokalna kultura poput pleistocenskog glečera zalutalog na ekvator“, zapisao je tada Sbutega pitajući se rezignirano postoji li uopće ikakvo uporište za optimizam.

Osnivanje bokokotorskog ogranka MH i dolazak predsjednika Matice hrvatske u Kotor u povodu svečanog obilježavanja 175. obljetnice postojanja Matice pokazuju se ipak kao jasni znakovi nove sinergije, međusobno oplemenjena suživota i opredjeljenja za suvremeni europski civilizacijski tijek, u kojem su kulturni i duhovni kršćansko-mediteranski kodovi prepoznati kao izvorište bokeljske svijesti.

Svečanost je započela dobrom glazbom. Dvije profesorice flaute, Angela Mijušković i Andrea Živković, odsvirale su Bokeljsku noć.

Predsjednica bokokotorskog ogranka Matice hrvatske podsjetila je nazočne na Bokelje koji su bili istaknuti članovi Matice hrvatske. Spomenula je Mihovila Florija, prčanjskog svećenika, slikara i pjesnika, i Peraštanina Srećka Vulovića, svećenika, povjesničara i profesora kotorske gimnazije. Istaknula je ulogu časopisa MH u širenju hrvatske nacionalne svijesti, kao i važnost različitih Matičinih izdanja koja su nalazila svoje mjesto u privatnim knjižnicama bokeljskih kuća. Poželjela je da netko od mladih intelektualnih snaga Boke kotorske prouči povijesne izvore i literaturu i ostavi pisani trag o povijesnoj ulozi Matice hrvatske u životu i kulturi bokokotorskih Hrvata. Iskazala je zadovoljstvo što se Ogranak u Boki kotorskoj priključio postojećim hrvatskim udrugama koje već godinama djeluju na očuvanju nacionalnog i kulturnog identiteta hrvatske zajednice u Crnoj Gori i grade prijateljske spone između Crne Gore i Hrvatske.

Matica kao supstitut državnosti

Akademik Stjepan Damjanović podsjetio je nazočne na 175. obljetnicu postojanja Matice hrvatske koja se u 130 ogranaka u Hrvatskoj i inozemstvu proslavljala na radni način, u svrhu očuvanja i dalje izgradnje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Istak­nuo je da smo imali i od koga i što primiti te da smo dužni osigurati prilike i mogućnosti u kojima ćemo to što smo primili imati komu i dati. Matičina briga za hrvatski jezik trajna je odrednica njezina rada i ta će briga biti kadšto više usmjerena na znanstvenu i stručnu obradu hrvatskoga jezika, kadšto će to biti pojačano nastojanje oko književnojezične kulture u našem društvu, a kadšto politička borba za poštivanje imena i utvrđivanje pravednoga položaja hrvatskoga jezika. „Ne smijemo nikad smetnuti s uma“, naglasio je predsjednik Damjanović, „da je Matica hrvatska kulturna ustanova koja je od svojih 175 godina gotovo 150 bila najvažnija kulturna ustanova naroda koji nije imao punu državnost pa je na sebe zato preuzimala zadaće koje u redovnim prilikama kulturnoj ustanovi ne pripadaju. Ona je na političke događaje kadšto odgovarala samo potezima kulturne ustanove uvjerena da kulturni čin ima moć.

Prema riječima predsjednika Damjanovića ukupna bi se povijest Matice hrvatske najkraće mogla opisati kao neprekinuto povjerenje u kulturu, kulturu općenito i povjerenje u svaki pojedinačni kulturni čin. Matica je, to smo proteklih mjeseci često isticali, kao ni jedna druga ustanova, širila uvjerenje da je kultura ne samo potrebna nego i moćna, a osobito je širila ljubav prema knjizi, prema knjizi hrvatskoj i prema knjizi uopće. Neki je zato uvijek tretiraju kao izdavača, u novije vrijeme kao jednoga od izdavača. Stoga naglašavamo da Matica hrvatska nikad nije bila ni pristajala da bude samo izdavač. Njezino je izdavaštvo uvijek bilo u funkciji njezine ukupne djelatnosti, a toj je djelatnosti glavni cilj bio jačanje hrvatske narodne posebnosti, danas volimo reći hrvatskoga identiteta.

Naravno, nije to tako samo u hrvatskom slučaju. Poznati indijski filozof rekao je da postoje dva načina da uništite neku kulturu: jedan je da spalite sve knjige koje je ta kultura iznjedrila, drugi je da sve pripadnike te kulture naviknete da ništa ne čitaju. U ljubavi za knjigu uopće i za hrvatsku knjigu posebno nije se Matica ni od koga dala nadmašiti.“

Stotinu i trideset ogranaka MH predsjednik Damjanović nazvao je čudesno živom mrežom snažnih kulturnih stjecišta, bez kojih bi karta hrvatske kulture bila znatno siromašnija. „Danas se nalazimo u Kotoru i na početku života kotorskoga ogranka Matice hrvatske i htio bih prvo reći da nikada ne tugujete zbog onoga što ne možete napraviti, ali da ne propustite učiniti ono što učiniti možete“, naglasio je predsjednik, zaključivši: „Kad se gradi vlastita autentičnost i ujedno otvara mogućnost da i oni drugi i drukčiji od nas grade svoju, tad se stvaraju i njeguju zajedničke ljudske vrijednosti, istovremeno podupirući vlastitu slobodu, koja neće biti na štetu drugih“, rekao je predsjednik MH zaključujući svoj govor.

Glavni tajnik Zorislav Lukić prezentirao je zatim velike nacionalne izdavačke projekte i nizove knjiga Matice hrvatske, projekte koji su uspješno završeni i one koji još traju, poput Stoljeća hrvatske književnosti. Završetak svečane večeri zaokružio je glazbeni ugođaj. Noemi Peričić, učenica kotorske glazbene škole odsvirala je na violini kompoziciju koju je skladala profesorica Vida Matjan čije ime danas nosi ta škola.

Sljedećeg jutra ispratila su nas iz Kotora zvona kotorskih crkvi. A bio je vedar i sunčan dan, 15. veljače 2018.