Opsjednutost ljepotom, izgledom i starenjem čini se da nikada nije bila izraženija nego u 21. stoljeću. Napredak tehnologije i neizostavna upotreba društvenih mreža stvorile su kod čovjeka potrebu za svakodnevnom validacijom. Onako kako je zloj vještici u crtanom filmu „Snježana i sedam patuljaka“ ogledalo svako jutro govorilo da je najljepša, tako i u današnjem dobu broj oznaka „sviđa mi se“ na društvenim mrežama je svojevrsna potvrda koja je potrebna.

Ipak, kada ostanemo sami, ogoljeni jedino i istinski pred ogledalom, ono otkriva sve naše fizičke mane i vrline, ali nerijetko se i pred tim ogledalom otkrivaju naši unutarnji ratovi i misli: sve to je sagledivo u komadu stakla,  koje ima čudesnu moć da reflektira ono što se spolja ne da primijetiti. Ovo svakako nije priča o modernom dobu, društvenim mrežama i otuđenju i samootuđenju modernog čovjeka; ovo je priča o ogledalu – kućnom predmetu s dualističkom simbolikom.

Hraneći svoju taštinu, često posežemo za ogledalom: od njega dobivamo potvrdu i zadovoljstvo na račun vlastitog fizičkog izgleda, ali se desi da ono što smo do skoro smatrali zadovoljavajućem (ili više od toga) – više nije. Odjednom nos je veliki,  a usta su mala i tanka, koža pokazuje kakav život vodimo te se na licu ogledaju bore „mrštilice“ ili „smijalice“. Kako god sagledali – nešto tu ne valja. A, ne valja, jer napokon ispred ogledala možemo da vidimo istinu, a koja nam je neophodna kako bi korigirali vlastitu predstavu o sebi, ali i o svijetu oko sebe. Upravo to je uloga ogledala, u kojem se svaki dan ogledamo prilikom jutarnjih rituala, ali i ogledala u mračnoj komori koja slikarima na izvjestan način pomažu da izbjegnu zamke perspektive.

U Starom Egiptu ogledalo je predstavljalo simbol izlazećeg sunca, pa i sam pogled prilikom jutarnjih rituala predstavljao je susret sa solarnim božanstvom. U periodu antike ogledalo je bilo neizostavno za promatranje nebeskih tijela (i njihovog kretanja). Ogledalo je Afroditin atribut – predmet u kojem može da promatra svoju ljepotu, međutim ni to promatranje nije bezopasno: uvijek se vraćamo na mit o Narcisu koji je umro pokušavajući da uhvati svoj odraz na površini vode. Opsjednutost svojim izgledom, ljepotom i starenjem (a na kraju i smrću) česta je tema koja se obrađuje u likovnoj umjetnosti i književnosti. Jedan od najznačajnijih predstavnika manirizma Girolamo Frančesko Marija Macola poznatiji kao Parmigianino, naslikao je „Autoportret u konveksnom ogledalu“, te se danas smatra da je ovaj autoportret zapravo preteča „selfija“ koji je vrlo popularan na društvenim mrežama. U baroku, a naročito prilikom predstava mrtve prirode možemo vidjeti i ogledala (simbol taštine), te predstave djevojaka koje zadubljeno promatraju svoj odraz, laktom oslonjene na lubanju. Međutim koliko god nekada zaljubljeno promatramo svoj odraz on može biti i nepodnošljiv. Šekspir je u svojim djelima to izvrsno dočarao: Hamlet tjera svoju majku da se ogleda u ogledalu kako bi napokon vidjela zastrašujuću istinu o svojim grijehovima; dok u djelu „Otelo“ Jago može da se poistovjeti s Otelovim lažljivim ogledalom; Otelova njegova crna koža je predmet podsmijeha koji u njemu izaziva osjećaj stida; Jago, laskajući, koristi taj stid da bi „iskrivio“ predstavu koju Otelo ima o odnosu sa vlastitom ženom.

Sunce i Mjesec se često povezuju s ogledalima koja održavaju božansku svjetlost; upravo zbog božanske svjetlosti nečastiva stvorenja (poput vampira) ne mogu da se vide u ogledalu. Ambivalentan odnos proistječe iz neizvjesnosti ogledala; nekada se doživljava kao mračni svijet koji je ispunjen takvim namjerama (često ogledalo tako biva upotrebljeno u kinematografiji), ali i kao neki paralelni svijet u kojem je sve obrnuto. Zapadna civilizacija je zaokupirana tim pitanjima, što se zapravo nalazi s druge strane ogledala. Ta zaokupiranost prisutna je najčešće u kinematografiji ali i književnosti: najbolji primjer za to je „Alisa u zemlji čuda“ Luisa Kerola gdje glavna protagonistkinja postavlja isto pitanje. Ovakva vrsta ogledala su specifična jer ona zaista vode subjekta u neku drugu dimenziju: odnosno u vlastiti san, te Alisa sa druge strane ogledala zatiče i svijet „stvorenja“. I kako u snu sve biva moguće, tako se i Alisa našla u nekoj nadrealnoj atmosferi u kojoj ta stvorenja govore narcisoidnim, autoritarnim i egocentričnim jezikom.

U književnosti imamo još primjera ogledala; poput Dorijana Greja, a ogledala u ovom kontekstu više optužuju. Također, u kinematografiji, imamo ogledala koja nas vode i na onaj svijet odnosno u svijet mrtvih (Orfej, Žana Koktoa), ali i kriva ogledala koja daju iskrivljeni odraz, lijena ogledala koja kasne pa i ogledala koja žure u odnosu na stvarni svijet.

Nekada se događa da ne vjerujemo odrazu koji vidio u ogledalu; možda zbog gore navedenih vrsta ogledala, a možda i zbog sale s ogledalima; soba obložena ogledalima koje u nedogled odražavaju slike odaju samo jedan utisak: nevjerovanja.

Ipak, na pitanje što se nalazi s druge strane ogledala vjerojatno nikada nećemo odgovoriti. U snu, kinematografiji, književnosti i drugim granama umjetnosti s druge strane je uvijek neki drugi svijet, san, a najsličniji je košmaru iz kojeg želimo što prije da se probudimo.

Svakako, u ogledalu najčešće vidimo ono što u sebi nosimo: svoje nade i svoje strahove, a uvijek i sigurno, ma koliko nam bilo teško da priznamo, vidimo istinu.

Marija Saičić

Literatura:

- Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.