Poštovani prof. dr. Lalošević,
na Vaš odgovor objavljen na web stranici Radio Duxa 1. rujna 2021. odgovorit ću koncizno, da ne zamaramo čitatelje svojim zaslugama za očuvanje bokeljske baštine ili ocjenama iz osnovne škole. Fokusirat ću se samo na sporna pitanja, a nakon ovog odgovora Više neću sudjelovati u raspravi jer sam prezauzet poslom.
Zahvaljujem Vam na audio snimci promocije koju ste mi poslali privatnim mailom, ali ostatak nastupa, koji smatrate afirmativnim, nije uspio umanjiti ukupan negativan dojam Vašeg izlaganja o mom članku. Ostajem pri mišljenju da su Vaše kritike na moj članak dijelom neutemeljene, a dijelom nepotrebne. Čast mi je da ste kroz rad Redakcije Zbornika „Boka“ prihvatili i pozitivno ocijenili moj rad, ali ako ste u njemu smatrali nešto spornim trebali ste mi tada iznijeti primjedbe, a ne nakon objavljivanja članka – na promociji i bez moje prisutnosti.
Žao mi je da Vam ponovo moram tumačiti suvišnost Vašeg prigovora na naslov članka. Na promociji ste naveli da je „pola slika van novske opštine“. Pola je 50%. Samo su dvije iz Lepetana, a zašto sam ih pridružio novskoj baštini jasno navodim u članku (cit.): „…I mada Lepetani pripadaju Tivatskoj općini, s obzirom da vlasnici slika sada prebivaju na području Herceg-Novog slobodni smo bili, ovom prilikom, uvrstiti ih među Ivankovićeve novske slike.“ Jednu od njih, portret barka Petroslava naručio je kap. Nikola Mandić iz Novoga. Dakle slika je naručena i bila u vlasništvu familije Mandić iz Herceg-Novog, a kasnije je prešla obiteljskim nasljeđem u posjed Tomanovića. Stoga ona itekako pripada novskoj pomorsko-likovnoj baštini. Pridružimo li ostalih pet obrađenih slika koje su u muzeju i privatnim zbirkama na području Herceg-Novog, onda je to 86%, a to je jako daleko od onog što ste izjavili. Većina zapovjednika brodova prikazanih na te dvije slike oko kojih se sporite, bili su iz Herceg-Novog, a samo jedan (Božo Tomanović) iz Lepetana. Na kraju u pogledu Vaše sugestije za naslov, smatram da bi bilo vrlo pretenciozno, za sedam, ili ako hoćete 6 slika s novskog područja, u naslovu članka navesti „slike iz Boke Kotorske“, budući da u Boki ima stotinjak Ivankovićevih slika. Članak ne bi, kako smatrate, dobio „na značaju“ nego, naprotiv, ostavljao bi dojam neobrađene teme.
Hvala Vam na informaciji, o Srbima katolicima u Dubrovniku i Dalmaciji ne znam ništa, tom se temom nisam bavio. Što se tiče Vašeg citata dopisa bokeljske Skupština na Prčanju iz knjige don Nika Lukovića, iako sam don Nika (koji me je krstio) jako cijenio i volio i taj bih citat također provjerio, što ne znači da mu ne vjerujem, već da sam se dovoljno puta uvjerio u greške nastale prepisivanjem, kod tiskanja i slično koje nam se svima manje ili više događaju.
Hvala Vam što ste se zalagali da se moj članak ne prevodi na srpski jezik. Žao mi je da ste Vi s time imali problema u Hrvatskoj, ali Vaša usporedba nije dobar primjer jer ja sam državljanin i Hrvatske (prebivalište, školovanje, posao) i Crne Gore (rođenje, školovanje, korijeni), pa objavljujem kao Bokelj ili kao pripadnik autohtone hrvatske manjine u Crnoj Gori svojim jezikom. Nebrojeno puno autora je u Zborniku „Boka“ objavljivalo latiničnim pismom, a brojni i hrvatskim jezikom, među kojima: Petar Sager (iz Herceg-Novog, živio u Zagrebu) u broju 6-7/1975.; Josip Rogić (iz Zagreba), Bruno Šišić (iz Dubrovnika) oba u broju 10-II/1979.; Mato Kapović (iz Dubrovnika) u broju 11/1979. i 12/1980.; Josip Luetić (iz Dubrovnika) u broju 15-16/1984. i 17/1985.; Kruno Prijatelj (iz Splita) u broju 18/1986.; Šime Peričić (iz Zadra) i don Gracija Brajković (iz Perasta) u broju 20/1988. Stoga, to što je moj članak objavljen na jeziku kojim govorim ne smatram povlasticom nego povratkom Zbornika „Boka“ na njenu lijepu i kulturnu tradiciju (da autori objavljuju svojim pismom i jezikom) zbog čega se i Uredništvo i Redakcija „Boke“ time može ponositi.
Nije točan Vaš navod da podatke I. Zlokovića: „očigledno ne smatram vjerodostojnim“. Da to smatram ne bih ih u članku sve naveo, ali, moram ponoviti, nije objavljen snimak upisa Ivankovićeve smrti u maticu umirućih Srpske pravoslavne opštine u Trstu, a niti je itko iza 1958. godine analizirao detalje originalnog zapisa kako bi riješili nedoumice oko slikarevog identiteta koje su brojne (a one isplivavaju ako temeljito istražujete). Godine 2009. s dr. Josipom Gjurovićem s tom sam namjerom posjetio rečenu SPO u Trstu – odbili su nas primiti, a kamoli dozvoliti uvid u maticu (uz takav „security“ nije mogla, kako sumnjate, matica nikako nestati). Na pisani dopis – molbu nikada nisu odgovorili… Citirate mi Zlokovićeve navode o Ivankoviću – zar mislite da se temama bavim površno? Sve što o Ivankoviću postoji i dostupno je proučio sam, a sada tragam dalje (od Carigrada do Trsta). K tome koautor sam njegove monografske izložbe (150 slika), autor knjige s njegovim opusom od 244 slike, preko 100 njegovih nama nepoznatih slika pronašao sam po svijetu – od Rooseveltove njujorške rezidencije do norveških muzeja… Prof. Laloševiću, lako je dijeliti savjete, ali nije ni najmanje kopati po arhivima, pogotovo što mi to nije unutar radnog vremena, niti mi je plaćeno, niti nagrađeno, a većinom ni od institucija podržano. Ako je sve navedeno izostalo, neka izostanu i neopravdane kritike i bukvice.
Željko Brguljan