Sa velikim žaljem sam pročitao Vaše reagovanje na moje izlaganje koje je prenio Skala radio, i Radio Dux (moguće i drugi mediji Boke Kotorske).

Žao mi je zbog novonastale situacije, a naročito što se niste lično, na promociji u Herceg Novom uvjerili o svemu što sam rekao o Vašem radu,  i što nismo prije medijskih napisa imali priliku da sve razjasnimo. Prije nego što Vam detaljno i argumentovano sve objasnim, moram Vam reći da Vas dobrim dijelom  razumijem jer sam više puta na svojoj koži iskusio posljedice prakse da mediji često jedva dočekaju da zloupotrijebe, maliciozno interpretiraju i izvuku iz konteksta nečije izlaganje. Zato s njima treba uvijek biti obazriv i rečeno sportskim riječnikom, koji ste i sami primijenili, „ne istrčavati na prvu loptu“. Ne kažem da je RT  Herceg-Novi imala zlu namjeru, ali ne smatram da su posao odradili profesionalno, a svakako nije tačno da su "integralno i bez intervencija prenijeli onako kako je saopšteno tokom prezentacije", kako navode u mejlu koji su Vam uputili

Naime, na snimku je montirano i na sajtu postavljeno svega par prvih minuta iz mog izlaganja, sa nekoliko, kako i sami kažete „nevažnih primjedbi“, a ja sam  o Vašem radu govorio najduže od svih radova koje sam promovisao, tačnije punih 13 min.,  gdje sam, nakon prvih uvodnih napomena o naslovu rada i imenu Ivankovića, u nastavku "prešao na stvar" i sasvim afirmativno još desetak minuta govorio o Vašem radu. Posjedujem o tome i amaterski snimak telefonom koji je napravila moja kćerka kad to već nije uradila RT Herceg-Novi, i koji Vam mogu staviti na uvid. Iz Biblioteke Herceg Novog su mi poslali, a ja Vam već proslijedio integralni, nažalost samo audio-snimak mog izlaganja, iz kojeg se možete uvjeriti o naprijed iznesenom.

Moram napomenuti da RT Herceg Novi, pored mog izlaganja,  nije u prilogu adekvatno prenijela ni izlaganje mr. Zorice Čubrović,  ni Nevenke Mitrović, tako da brojni autori i njihovi radovi nisu čak ni pomenuti.

Ne znam koji su sve mediji i na koji način prenijeli Vaš protest, te Vas molim da mi proslijedite njihov spisak kako bih poslao tekst ovog odgovora. Imam objavu koju je prenio Radio Dux, koja je sasvim korektna, a mislim da ćete se složiti sa mnom da naslov koji je Radio Skala izabrala nije baš najadekvatniji. Naime, iz čitaveg Vašeg reagovanja fokusirali su se u naslovu na termin „zabijanje autogola“, što po mom mišljenju baš i nije primjereno duhu akademske polemike koju vodimo.

Kao što sam već napomenuo, slažem se sa Vama da su primjedbe koje su izvučene iz konteksta ukupne promocije uglavnom zapravo nevažne. Napominjem da sam kao član Redakcije zbornika „Boka“ prihvatio vaš članak, kao originalan, veoma značajan i interesantan,  te Vaša pretpostavka da sam „tijekom prihvaćanja članka unutar Redakcije možda imao izdvojeno mišljenje“ nije tačna. Možda će Vam biti interesantan i podatak, koji u normalnim okolnostima svakako ne bih iznosio, da sam na sastanku Redakcije zastupao stanovište da nije potrebno rad „prevoditi“ sa hrvatskog na srpski jezik, iako sam se i lično uvjerio da je to u Hrvatskoj uobičajena praksa, pa čak i „conditio sine qua non“. Mislim da nema potrebe da naglašavam da sam uslove „prevođenja“ mojih radova sa srpskog na hrvatski jezik bez problema prihvatao, što vjerovatno ne bi bio slučaj da „sam crn“ kao što me Vi predstavljate.

Druga Vaša pretpostavka da sam možda „prije izbora u Crnoj Gori imao jedno, a nakon izbora drugo mišljenje“ takođe je netačna, a moram reći i maliciozna. Oni koji me u Boki znaju i malo duže pamte, mogu posvjedočiti da sam se još od devedesetih godina prošlog vijeka beskompromisno borio za očuvanje kulturne baštine Boke Kotorske (između ostalog, protiv apartmanskih naselja u Lekovini-Prčanj, u Orahovcu, u Kostanjici,  protiv gradnje mosta na Verigama i dr,) te da sam  zbog takvog stava bio u nemilosti tadašnje vlasti.  Godine 2004., uprkos brojnim prethodnim uspjesima (nagrada Europe Nostre za restauraciju Katedrale sv. Tripuna, Fond američkog ambasadora i donacija Japanske vlade za Kotorsku tvrđavu, i dr.) i pohvala na moj račun i račun  Zavoda od strane UNESCO-ve misije iz 2003. godine, smijenjen sam sa mjesta direktora Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture Kotor, koji je kasnije i ugašen da ne bi bio „biznis barijera“  nekontrolisanoj urbanizaciji Boke.

Slažem se da istorija umjetnosti nije moja uža naučna oblast, i da je bilo adekvatnije da na promociji govorim o arhitekturi. Budući da je mr. Zorica Čubrović takođe arhitekta, uglavnom govorila o člancima vezanim za arhitekturu, ja sam prihvatio da govorim  o drugim temama, pa i o Vašem radu. Kada je u pitanju  kulturna baština Boke Kotorske smatram da sam ipak  kompetentan, budući da se njenim proučavanjem intenzivno bavim četrdesetak godina, bilo kao službenik nekadašnjeg Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture Kotor, bilo kao profesor Univerziteta Crne Gore, ali tu ocjenu prepuštam mjerodavnim autoritetima.

Kad preslušate snimak čitavog mog izlaganja, mislim da ćete steći drugi utisak. U svakom slučaju nije mi bio cilj da „ostavim dojam nadstručnjaka“ niti da  „zadivim“ publiku podacima iz vašeg rada, mada je to valjda i uloga same promocije. Svakako nisam Vaš rad pripisivao sebi, niti bi to bilo moguće, a mislim da u toku promocije nije bilo potrebno „informirati publiku da prepričavam“ Vaš članak, jer se to podrazumijeva.

Imajući u vidu praksu na zaštiti kulturne baštine ne mogu se složiti s Vama da slike u vlasništvu porodice Tomanović, (nebitno dvije ili tri od ukupno sedam obrađenih u članku) „pripadaju kulturnoj baštini novske općine (u kojoj prebiva vlasnik)“. Naime, pomenute slike se i danas nalaze u salonu stare porodične kuće Tomanović u Lepetanima, o čemu sam se uvjerio prilikom nedavne posjeti porodici, budući da sam sa njima u srodstvu. Uostalom, Tomanovići su stara ugledna porodica koja vjekovima živi u Lepetanima, koji jesu kako Vi kažete: „u graničnom području novske općine“, ali ipak dio opštine Tivat, i oni kao i njihova kulturna baština u prvom redu pripadaju tom mjestu, ma gdje bili nastanjeni, kao što Laloševići pripadaju Orahovcu, a nadam se da ćete se složiti sa mojim mišljenjem i Brguljani Prčanju. Zato ostajem kod svog mišljenja da je bilo ispravnije u naslovu navesti Boku Kotorsku a ne (samo) Herceg – Novi, čime bi se samo dobilo na značaju članka.

Kada je u pitanju ime slikara Ivankovića,  ne sporim da se, budući da je živio u Trstu potpisivao kao „Basilio“ ili „Bazilije“, što je zapravo zapadna varijantra imena „Vasilije“ (poput analogija:  Bizant – Vizantija, Baltazar – Valtazar i sl.). U Vašem protestnom pismu navodite:“Ništa od onog što je promotor iznio kao činjenice (ime i podrijetlo roditelja, podaci o smrti...) nije do sada potvrđeno pouzdanim dokumentom“. Iako kažete da ste naveli u članku podatke „uglednog Bokelja Ignjatija Zlokovića“, Vi ih zapravo očigledno ne smatrate vjerodostojnim. Baveći se prilično dugo istorijom kulturne baštine Boke Kotorske, stekao sam utisak da je prof, Zloković (kojeg sam i lično poznavao, budući da je bio u rodbinskim odnosima sa mojom porodicom) pored toga što je bio veliki rodoljub i nepokolebljivi  borac za pravdu i istinu, bio i vrstan istoričar, kojem se sigurno može vjerovati. On u svom članku o Ivankoviću (Годишњак Поморског музеја у Котору, VII, 1958, str. 299), navodi sledeće:

„Kap. Vasilije (Vaso) Ivanković, trgovačko pomorski kapetan, rođen je u Carigradu od oca Jovana i majke Katarine ud. (treba rođ.- primjedba I.L.) Vajano. Umro je 11. februara u Trstu u ul. S. Marco, u 83. godini života.“  Prof. Zloković kao izvor ovih podataka navodi: „Protokol umirajuših  1878-1919. Srp. pravosl. parohijskog ureda u Trstu, knjiga IIIa, str. 71“. Svoje tvrdnje u toku izlaganja na promociji bazirao sam upravo na navedenom, što je po mom mišljenju potpuno vjerodostojno, makar dok istorijska nauka ne dokaže eventualno nešto drugo.

Da Vam pojasnim, zbog ovog citata prof. Zlokovića, čiji sam snimak imao na telefonu, sam se tokom izlaganja okrenuo, ali ne ka kamermanu, nego ka supruzi kod koje je telefon ostao. Vi ste, nažalost, u tome vidjeli „pripremljeni scenarij“, zavjeru, „podli čin“, i skrivene namjere da se „dezavuira“ Vaš rad.

To što je ovaj podatak prof. Zlokovića, kako Vi kažete „objavljen prije skoro sedam desetljeća“ nije nedostatak, već naprotiv kvalitet, jer je prof. Zloković prije 70 godina bio bliži vremenu Vasa Ivankovića i istorijskim dokumentima o njemu, nego mi danas. Moguće da su protokom vremena neki dokumenti zagubljeni ili nestali, nadam se ne i citirana Matična knjiga umrlih Srpske pravoslavne crkvene opštine u Trstu, a siguran sam da prof. Ignjatije Zloković ne bi „izmislio“ broj knjige protokola, čak i stranicu na kojoj je upis. Naravno, smatram da je Vaša „znanstvena sumnja“ sasvim legitimna i vjerujem da će Vaš trud da pronađete navedenu matičnu knjigu uroditi plodom, te da ćete se i lično uvjeriti u tačnost navoda prof. Zlokovića, i mojih, budući da sam se po pravilima naučnog istraživanja oslonio na njegove podatke. Naravno, ukoliko Vi naučnim metodom dođete do drugih činjenica, ja ću ih rado prihvatiti.

U potpunosti se slažem sa Vama da je potpuno irelevantno da li će Ivanković „na kraju biti pravoslavac ili katolik“, odnosno Srbin ili Hrvat. Pretpostavljam da Vam je poznato da je u Boki, Dubrovniku, Dalmaciji pa i Trstu toga vremena bilo i Srba katolika, pa ne treba isključiti ni tu mogućnost.

 I ja sam, poput Vas, „baštinik stare bokeljske kulture i tradicije poštivanja različitih narodnosti  i vjeroispovijedi.“ Čak štoviše, kada bi to bilo moguće, najradije bih se i danas nacionalno izjasnio kao Bokelj kao što su to 1848. godine na Narodnoj skupštini na Prčanju, zalažući se da se „државе славено-српске тоест југославенске у едно саедине...“, uradili predstavnici tadašnjih opština Boke Kotorske riječima: „Наиперва и наисветиа наша дужност та е јавити пред свиетом да ми Далматинци ниесмо но Бокези“ (Don Niko Luković, Prčanj, historijsko-estetski prikaz, Bokeška štamparija, Kotor 1937. g., reprint izdanje Bokeljska mornarica Beograd, 2010., str. 96, 97).

Napominjem da sam na kraju promocije Vašeg članka, o čemu se možete uvjeriti iz audio snimka koji sam Vam poslao, kazao da je Ivanković, „nebitno da li je bio Vasilije ili Bazilije“, bio „naše gore list“. Time sam i ovom prilikom ostao dosljedan Njegoševoj maksimi: „Brat je mio koje vjere bio“ i posveti prevoda „Božanstvene komedije“ (Divna gluma, Bokeška štamparija Kotor, 1910.) biskupa Frana Ućelinija – Tice: „slozi i ljubavi Hrvata i Srba jednokrvne isto jezične braće“.