„Konac, kojim se ispredaju ljudske sudbine, sama je suština života.“[1]

 Često se pitamo tko je taj tko vuče konce i tko upravlja ljudskim sudbinama? Ljudska mašta često kreira različite scenarije, a jedna od njih jeste i da je čovjek poput lutke u kazalištu; marioneta kojom netko tko vuče konce zapravo upravlja.

Iako jedan od naizgled najobičnijih predmeta, konac nosi jaku simboliku još od antičke Grčke. Još tada se vjerovalo u  sudbinu, odnosno da nam je svaki trenutak života već negdje zapisan i predodređen – a stari Grci su vjerovali da nam sudbinu određuju upravu tri suđaje (tri mojre), koje su određivale put običnim smrtnicima. Sve tri su imale određene uloge: jedna je prela niti života (prelja) odnosno određivala kada će se netko roditi, druga je mjerila niti života (ona koja mjeri) odnosno određivala koliko će netko živjeti, dok je treća birala način na koji će se umrijeti (ona koja se ne može izbjeći). Smatralo bi se da se škarama prerezivala životna nit. Kidanje konca škarama i do danas simbolički donosi značenje da se život prekida ili završava. Ta čudesna nit života, isprepletena  je kroz čitavu ljudsku sudbinu, te nas ne čudi što je koncu čovjek dao jaku simboliku kroz sve segmente postojanja.

Tako je i Penelopa plela pokrivač, i govorila da će kada bude ispleten odabrati prosca za sebe; iako bi svaku noć rasplela pokrivač, jer bi završavanje istog značilo i njeno konačno priznanje Odisejeve smrti. Konac je i u grčkoj mitologiji zapamćen kao Arijadnina nit; konac pomoću kojeg je Tezej živ izašao iz labirinta.

Konac do danas sadrži mnoga simbolička značenja, ali je i vrlo zastupljen kod narodnih vjerovanja i običaja na našim prostorima. Crven konac oko ruke vrlo je čest prizor, jer po vjerovanju, štiti od zlih i urokljivih, te ne čudi što ga možemo vidjeti i kod novorođenčadi. Zamršen konac simbolizira kompliciran  ili život u kaosu, koji nije lako srediti, poput konca teško i zamorno ga je razmrsiti. Život koji visi o koncu, znači život u opasnosti ili onaj koji bi vrlo lako i brzo mogao da se završi. Često u žargonu kada kažemo „na koncu“ mislimo na završetak ili kraj. Ipak, konac je taj koji spaja dijelove, veznik, jer sve što je iskrojeno mora se koncem spojiti (pa i sudbina). Ne slučajno, sve konce u kući drži – žena.

Stariji brat konca je konop, čvršći i jači; ne nosi toliko raznovrsnu i moćnu simboliku, ali nastavlja priču mlađeg. Konopac razdvaja, zadržava ili obuzdava: predmeti u muzeju oivičeni su konopcem sugerirajući razmak između predmeta i promatrača; njime se vezuje barka za obalu, ili zadržava neobuzdana životinja. Konopac oko vrata simbolizira obješene, i time se prekida nit života i postojanja. Ali i pored svega navedenog konopac često simbolizira povezivanje, duhovno uzdizanje, ali i bratske odnose među ljudima. Konopac sugerira i vezivanje odnosno sigurnost i penjanje – izvlačenje iz nepovoljnih situacija.

Upreden i utkan svilen konac, učenje vezivanja čvorova, na našim prostorima asocira na pletenje ribarske mreže, koje se vezuje za posebnu vrstu zanata koja je vezana za ribarstvo i životne navike stanovništva koje živi pored vode.

Do kraja, iako nam se nekada učini da su konci naših života (sudbine) u tuđim rukama, ipak od čovjeka samog zavisi u što će satkati savršenu nit po kojoj će živjeti ...

Marija Saičić

Foto: Sandra Luković

Literatura:

1. Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.
2. Robert Grevs, Grčki mitovi, Familet, Beograd, 2002.