Modni klub “Modest” predstavio je sinoć knjigu pod nazivom “Modestov spomenar” povodom 30 godina postojanja.
Kako je Neven Staničić na samom početku rekao, priču o Modestu nije lako ispričati. Knjiga, kako Staničić ističe predstavlja spomenar svima, koji su se kretali oko Modesta . Svoju ljubav pojedini su pretočili u riječi te se mnogi mogu smatrati autorima ovog izdanja.
„Mi smo imali u Tivtu jako veliku sreću što postoji, što se oformio ovakav jedan klub. Vidimo sada kada govorimo o nasilju među mladim ljudima da je ovo jedan od rijetkih klubova koji je obuhvatio i muške i ženske članove, jedan od rijetkih klubova gdje i muškarci na svoje veliko zadovoljstvo plešu, jedan od rijetkih klubova koji ne poznaje granice ni među generacijama ni među polovima, konačno ni granice kao takve, jer ne znam da je neko iz Tivta, a u ime neke organizacije proputovao više kilometara od članova Modesta i upoznao i družio se sa više ljudi nego što su to uradili oni. Modest pripada svima nama, ali ne smijemo zaboraviti, a to je suština i ove priče među koricama, da počiva na dva kamena temeljca bez kojih zapravo ga ne bi bilo, a to su Anuška i Đuro“ – kazao je Staničić te zapitao prisutne što ćemo i uraditi kad nam se ti temelji izmaknu. Bogatstvo Modesta je i u brojnim uniformama, kostimima…, od kojih neka predstavljaju unikate.

Mašo Čekić je prilikom svog obraćanja istakao da je malo koji put bio ponosan, kao sinoć. „Moja sjećanja dopiru daleko, mnogo dalje nego što je većina od vas ovdje ima u životu. Imao sam 14 godina kad sam sa jednim poznatim jugoslovenskim folklornim ansamblom gostovao u Langleyju u Engleskoj, na svjetskom festivalu folklora. Bilo je to moje prvo inostranstvo u životu uopšte, prvi nastup pred velikom publikom pred publikom koja zna što je ples, što je igra ali koja je malo znala o zemlji iz koje mi dolazimo o Jugoslaviji.
Kad smo krenuli na put dobili smo jednu instrukciju – Držite se skupa, čuvajte pasoše i imajte na umu da ne idete samo da od gušta plešete, nego da predstavljate svoju zemlju.
To moje plesanje u Langleyju na nekoliko pozornica i po trgovima ostalo je urezano u sjećanju do dana današnjeg svih tih silnih 60 godina i više.
Ponovilo se to dosta godina kasnije, kad sam sa tivatskim Folklornim ansamblom Boka
proputovao jedan dobar dio Europe, jer imao sam čast da budem prvi predsjednik tog ansambla. Poslije mi se ukazala prilika da putujem i sve mlađim grupom, da putujem sa tivatskim mažoretkinjama iz Modesta. To zadovoljstvo, ta putovanja, te priče dječje u autobusu i u hotelima, spremanje za nastup, nastupi i nagrade, medalje koje su osvojili, njihove oči koje su gledale u to kao sa strahopoštovanjem - pamtit ću dok sam živ. Koja je to silna energija, sakupljena u ljudima, koji danas imaju svoju djecu. To je nešto što nema cijenu, što malo gradova uopšte ima. Ništa toga ne bi bilo, da nije bilo Ane i Đura. Ana i Đuro, hvala vam što sam bio, makar malo dio toga svega i nema cijene da vam se zahvali, nema nagrade koju bih ja predložio ovom gradu da vam da za tu energiju sjećanja koju ste vi omogućili da nakupite u 30 generacija mladih u Tivtu.“
Novinar Miomir Maroš, prisjetio se kako je došlo do prijateljstva s Anuškom i Đurom, kao i putovanja:“ Zaista je bilo puno toga, ono što ja zaista smatram nevjerovatnim uspjehom Anuške i Đura i sve družine je prvenstveno kada su u pitanju mažoretke, to je zaista pravi evropski nivo. Oni su nekako vratili ne samo mažoret ples na scenu, nego su mu uopšte učinili da budemo međunarodno prepoznatljivi, pogotovo tih godina oko osamostaljenja Crne Gore. Oko Modesta je zaista stvorena velika porodica.“
Anuška Vlahović je pozdravila suradnike koji su dali svoj doprinos svih ovih godina i bili bezuvjetna podrška.
„Ja želim da zahvalim roditeljima i prvenstveno ih molim da šalju djecu u klubove, da plešu, nogomet, rukomet, bilo što da rade, nemojte ih odvajati nego samo posvetite se. Nemojte da vam je teško dovesti ih na probe, da izostaju, da ne idu često na takmičenja. To je sve dio odrastanja. Ja ne bih imala toliku volju, da nisam imala ovoliko djece oko sebe, pa to je jedna ogromna energija, bogatstvo koje ne možete zamisliti. Zamislite kako je kad vam kroz kuću prođe hiljadu djece. Bilo je teško, bilo je teških momenata, ali je bilo divnih ljudi u Tivtu, koji su nam uvijek pomogli. Želim da se zahvalim Opštini, što nam je uvijek, na neki način dala onoliko novca koliko je mogla“ – rekla je gospođa Vlahović te pozvala sve da se jedna lijepa priča nastavi i dalje i djeca usmjere na pravi put, ali kako kaže na mlađima ostaje svijet, pa se i oni moraju potruditi.