Promocija knjige Luke Brajnovića „Priče iz djetinjstva“, održana je sinoć  u Domu kulture „Josip Marković“ u Donjoj Lastvi.

Drugo, fototipsko izdanje, objavilo je Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore. Pogovor je napisala prof. Ana Vuksanović, a recenzent knjige je mr. sc. Đuro Vidmarović.

O knjizi su govoriti Ana Vuksanović, prof.,  Neven Staničić, prof.,  kao i novinar Dragan Popadić.

Na početku večeri prisutnima se obratio Zvonimir Deković, predsjednik HNV-a, koji je zahvalio svima, a posebno rodbini pokojnog Luke, koja je prisustvovala promociji: „Prije godinu dana jedan prijatelj mi je sugerirao da postoji knjiga kratkih priča Luke Brajnovića koju je napisao1953.godine u Madridu na hrvatskom jeziku. Nalazila se u jednoj zagrebačkoj starinarnici. Došao sam do knjige i eto nas večeras na promociji reprinta knjige „Priča iz djetinjstva. Šest desetljeća obogaćivao je španjolsku i hrvatsku kulturu , hrvatski je i španjolski pjesnik, književnik i nadasve profesor i novinar. U pogovoru jedne njegove knjige poezije, a poezija je bila forma u kojoj je on mogao najbolje iskazati svoje emocije, Luka je o svom pisanju rekao: „Ova poezija hrvatskih pjesnika u tuđini blijeda je slika i naslućivanje naših istinskih osjećanja, jer sve ove riječi ni iz daleka ne izriču ono  što je za nas domovina, koju tako davno nisu ugledale naše oči“. Tuga je bila prevelika ,a neizvjesnost još veća, a Luka je vjernički dosljedno nosio svoj križ koji mu je dodijeljen i nije želio da drugi, makar to bila i supruga, nose teret koji je njemu namijenjen. Moram priznati da su takvi najrjeđi među nama. Njegovi kratki eseji sabrani u knjizi „služiti istini“ su zapravo njegov život, njegov karakter , način na koji je živio sve do smrti , a kako je zaista živio imali smo priliku da pročitamo u knjizi „Jedna ljubavna i ratna odiseja“ koju je napisala njegova kćerka Olga iz očevog i majčinog dnevnika, a gdje smo mi u HNV-u također bili izdavači.

„Pred nama je 59. (su)izdanje Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore i  naše drugo reizdanje - zbirka priča Luke Brajnovića pod naslovom ,,Priče iz djetinjstva“. Ova zbirka je svoj prvotisak imala sad već davne 1954. godine, u Madridu. Zašto u Madridu, jasno je svima koji su pratili životni i književno- novinarski put Luke Brajnovića“ – rekla je Ana Vuksanović u uvodnom dijelu obraćanja te podsjetila na životni put Brajnovića te brojne nedaće koje su ga zadesile: „ Napustio je Zagreb i pošao u zbjeg, a iza njega je u Zagrebu ostala supruga i kći od tri mjeseca. One su se tek 1956. pridružile mužu i ocu u izbjeglištvu u Španjolskoj, gdje se u obitelji potom rodilo još četvero djece. Nakon izlaska iz Hrvatske, Brajnović je prošao kroz nekoliko logora u Austriji i Italiji, najdulje u logoru Fermo, iz kojega je godine 1948. otišao u Španjolsku. Luka Brajnović bio je izuzetno pobožan čovjek i veliki domoljub. Izuzetno hrabar i neustrašiv čovjek,  ogromne vjere i snage,  o čemu svjedoči i maločas  naveden tijek njegovog životnog puta, ali i njegova privatna obiteljska drama.  Suprugu Anu i kćer Elicu nije vidio punih 12 godina, ali nikad nije ni na trenutak posumnjao na to da bi njihov brak mogao biti nejak kao i prvoga dana “.  Vuksanović ističe kako je Španjolska  izbjeglicama dala priliku  napredovati: „ Zahvaljujući tim okolnostima Brajnović je u Španjolskoj završio tri fakulteta: Pravni (koji je započeo u Zagrebu), Filozofski i Fakultet informacijskih znanosti. Od 1960. do 1992. bio je profesor svjetske književnosti i informacijskih znanosti na katoličkom sveučilištu Universidad de Navarra u Pamploni. K tomu, na njemu je utemeljio Katedru za novinarsku etiku. Koliko je bio cijenjen kao profesor i stručnjak, pokazuje činjenica da je u njegovu čast na Fakultetu informacijskih znanosti u Pamploni utemeljena godišnja novinarska nagrada koja nosi ime Premio Brajnovic de la Comunicación. Istina je za Brajnovića bila svetinja.  Luki Brajnoviću je 1997. , dakle, još za njegova života, srećom, dodijeljeno najveće državno priznanje Republike Hrvatske na području kulture- priznanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za njegov doprinos čuvanju i gajenju hrvatske kulturne baštine. Vođeni i literarnim, novinarskim, domoljubnim, ali, prije svega, ljudskim i karakternim osobinama najpoznatijeg Hrvata iz Boke kotorske u Španjolskoj, te napose vođeni i mišlju o tome koliko je Luki Brajnoviću značila rodna Boka, Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore odlučilo se ponovno tiskati ,,Priče iz djetinjstva“,  i to o sedamdesetoj obljetnici madridskog prvotiska, kako bismo i  „Priče iz djetinjstva“ i simbolički vratili u Brajnovićev rodni kraj“. 

Gospodin Dragan Popadić, novinar i književnik,  naglašava da rijetko plače čitajući knjige, ali da je upravo ova ostavila veliki trag na njega: „Ne od tuge, već od sreće da postoje takvi ljudi kao što je Luka koji mogu da uđu u dječiju dušu i iskažu tanana osjećanja jednog petogodišnjaka, koji tek razaznaje konture života. Sa suptilnošću velikog umjetnika, Brajnović nam opisuje ono što vidi u Boki, gdje je odrastao. Ali, to je uvijek povezano sa ljudskim osjećanjima“. Promišljajući o smrti, dajući primjer kroz priče  ( kao  o starcu Juri), o nestašlucima djece…, Popadić nas podsjeća na Brajnovićevu misao: „Osjećao sam da mi sve izmiče u nevidljivoj struji koja nosi, nosi, neprekidno nosi sve dalje, a ne vraća“.

„Sa malo riječi Brajnović nam više govori o suštini vjere, no sva isprazna napamet naučena frazeologija nekih sveštenika i njihovih sljedbenika, koji Isusa nisu srcem poznavali“ – kazao je Popadić podsjetivši i na još neke priče iz knjige, njihove poruke  i vječito pitanje besmislenosti odlaska dobrih ljudi: „…Kakav kraj divnih priča iz djetinjstva. Da se zamisle i bogovi i ljudi. Jer, nešto nije dobro na ovoj planeti kad humani i plemeniti stradaju. Ali ima ovdje  i nečeg dobrog. Na ovoj planeti ponekad se rode anđeli kakav je Luka Brajnović, ili kakav je bio moj Petar“. Knjiga sadrži devet pripovijetki te nas je gospodin Popadić podsjetio na one najvažnije dijelove citirajući ih i dočaravajući nam prave junake  ovih priča.

Neven Staničić je izdvojio stvari koje su utjecale na Brajnovićev književni opus – rat i nostalgija. Nostalgija Luke Brajnovića, kako govori Staničić, izaziva sve ono što možda životom i svakodnevnim djelatnostima zaboravljamo: „Zbog toga je on zaista dragocjen  u našoj književnosti – i hrvatskoj i crnogorskoj i zaista mi je žao što vjerojatno nikada neće biti dio kurikuluma i što neće biti u literaturi  koju će izučavati naša djeca“.  Staničić govori o Brajnoviću, koji, kako kaže podsjeća na Andrića zbog kompozicije i izbora tema.

Likovi, način opisa, korištenje pojmova…, sve nas to vraća nas na jednu, možda, zaboravljenu Boku.

„Ljubiteljima čitanja preporučujem da se malo vrate i na ove stranice i da ih otkriju. Prepoznat ćete onu Boku, kojom svakog dana prolazite, ali koju ste jednostavno zaboravili zbog briga i života koji nas nosi na različite strane i koji nam eto iz Španjolske, iz 1953.  prenosi jedan čovjek koji je zaista znao što je Boka, koji je volio i koji vam je ponovo otvara pred očima“- kazao je Staničić na kraju svog izlaganja, podsjećajući na riznicu književnog opusa, koja nam nije svakodnevno dostupna.

 U glazbenom dijelu programa nastupile su   Bruna Matijević i Dunja Nikolić ( duo flauta).

Promociji su nazočili i predsjednik HGI -ja Adrijan Vuksanović, kao i generalna konzulica Generalnog konzulata RH u Kotoru Jasminka Lončarević.

Ovo izdanje u cijelosti je financirano od strane Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH.