“Ljudi koji plaču pred mojim slikama doživljavaju isto ono religiozno iskustvo kroz koje sam ja prolazio dok sam slikao.”
Mark Rotko
Jednu priču o egzistencijalnoj borbi, borbi čovjeka sa samim sobom, ali i priči o nezaobilaznom duhovnom nasljeđu, priča preko svojih slika crnogorski slikar Miroslav Šuković. Njegova djela nose bolnu istinu o postojanju, unutarnjim demonima, o čovjekovoj tegobi u suvremenom svijetu i društvu preko disharmoničnih prizora iz kojih izbija nerazumljiva istina.
Odbijajući načela konvencionalne ljepote, figure na njegovim platnima su potpuno lišene individualnih karakteristika, dobivajući tek poneki obris ljudske figure. U svijetu otuđenja i samootuđenja, u svijetu gdje svi sve više liče jedni na druge, Šuković odbija slikati slijepo preslikavanje stvarnosti, već se fokusira na unutarnje stanje čovjeka. Njegova likovna poetika je posvećena izmučenim ljudima, ljudima koji su u konstantnoj borbi sa samim sobom, drugim ljudima, svijetom, životom. Mirove slike su ogoljena iskrenost, dok je misao stroga i čista, a reflektira se kroz jednostavnost pokreta, koji ne sadrži ništa suvišno. Izobličena lica na njegovim slikama tek poprimaju crte ljudske figure, koje pojačavaju nelagodnost i sugeriraju dehumanizaciju ličnosti u modernom dobu. Sve njegove figure nose neshvatljive oblike; isušene su, mršave, smiju se, krevelje se i prave čudne grimase iz kojih izbija uzvik. Uzvik nam sugerira na radove koji vrište, koja su istovremeno tragična i uzaludna, ona su patnja i ogoljeno stanje čovjeka, a i samog umjetnika.
Međutim u njegovom stvaralaštvu nameće se jedno pitanje na koje on pokušava odgovoriti kistom, odnosno pokretom i bojom; kako zapravo naslikati čovjekovu dušu? On to radi reduciranim bojama, uglavnom neutralnim nijansama, na crnoj ili bijeloj, a ponekada i crvenoj podlozi. Na nekim slikama uočavamo driping (slikarska tehnika u kojoj boja spontano kapa ili sliva na platno). Upotrebom te tehnike, koja obično biva rađena crvenom ili crnom bojom na Mirovim slikama, podsjeća na čovjekovu dušu koja krvari, odajući nam ton stalne patnje. Pored dripinga, uočljive su i oči na njegovim figurama, koje su naslikane tako da iz njih izbija vapaj, i kao da traže ruku spasa u ovom izopačenom svijetu. Ovakvu stravičnu vrstu ljepote Šuković je naslikao snažnim pokretom kista, u jednom dahu, momentu nadahnuća, bez prethodne pripreme, odnosno skice. I upravo zato, nikada se ne zna što će iznjedriti iz njegove duše u danom momentu te nas ne čudi što u jednom trenutku čudovišni likovi odjednom poprimaju i životinjske oblike vodeći nas skroz do arhajskih, životinjskih slojeva duše. Njegove kompozicije izuzetne snage nisu puko slavljenje egzistencije, naprotiv, on pokušava konkretizirati nesnosnu duševnu bol koja razara modernog čovjeka i to uslijed razmišljanja o egzistenciji, efemernosti, međuljudskim odnosima, jednostavno-izopačenosti suvremenog doba i društva. Gledajući Mirove slike svaki promatrač osjeti uzbuđenje-njegovi radovi kod svakog izazivaju nešto; neovisno je li to radost ili patnja pred Šukovićevim radovima nitko ne ostaje ravnodušan.
Jasno je da Miroslav Šuković ne prati tijek modernog ukusa, da se ne povinuje nikakvim pravilima, i da su njegovi radovi intelektualna pobuna protiv normi, ali i duhovno bjekstvo od današnjice. Pokreti na njegovim slikama su zapravo pokreti duše samog slikara koji stoji ogoljen pred svojim radovima, jer Šuković je odgovoran i apsolutno predan jedino svojoj umjetnosti. S njom kreće u borbu protiv svih nedaća koje prolazni ljudski život nosi, sa svojom umjetnošću on se liječi od nezdravih stanja i osjećanja koje su nam nametnule modernizacija i tehnološki napredak.
Radove Miroslava Šukovića možete pogledati do 16. 8. 2019. godine u prizemlju Muzeja i galerije Tivat
Povjesničarka umjetnosti Marija Saičić