Danas je u crkvi sv. Roka, don Nikola Majić, proslavio 50 godina misništva i 75 godina života. Najprije se zahvalio Bogu, bl. Djevici Mariji i svecima, osobito sv. Nikoli koji su ga pratili kroz život.
Don Nikola se vjernicima obratio riječima: „Zahvaljujem se i vjernicima koji su mu bili desna ruka u mome svećeničkom životu. Ne može se biti ni čovjek bez drugih ljudi, a kamoli svećenik…jedino s ljudima možeš ostvariti, ispuniti svoj život. Nas su odgojitelji u sjemeništu poticali da svaku večer kada legnemo u krevet da promislimo o zadnjem proživljenom danu… Što sam dobara učinio, što sam propustio, da li prođe još jedan izgubljen dan. Ako smo razmišljali o prolaznosti jednog dana, a koliko je više potrebno reći , pa i javno, o proživljenom pedesetogodišnjem svećeništvu, o radu, o uspjehu, propustima, izgubljenim, promašenim danima . O uspjesima neka sam Bog procijeni a o teškoćama, kao što ih ima svaki čovjek, najveći problemi su bili kao i u svakom zvanju, međuljudski odnosi. Najlakše je podnositi fizičke, materijalne poteškoće, ali gluposti životne najteže se podnose. Momentalno najveći je problem kako osmisliti kult mrtvih. Veliki procent naših vjernika dolazi u crkvu samo kada su spomeni naših dragih pokojnika. Tu je velika opasnost da se zaboravi na Boga, prekogrobni život a samo se spominjemo svojih mrtvih. Sv. Pavao reče teške riječi da smo velikoj zabludi, ako u takvim momentima ne razmišljamo o uskrslome Kristu…, sve to što radimo, činimo, nema nikakvoga smisla ako u uskrsnuće ne vjerujemo. Ne treba ništa odbacivat, ali ga treba osmisliti. Nije tu samo kult mrtvih. Mi smo i sv. sakramente sveli na neku tradiciju…, krštenje djece smo pretvorili da se slavi rođendan djeteta…,izgubio se vjerski čin. Vjenčanje, pa i u crkvi, to je više postalo jedno vanjsko slavlje, muzika, ples i jelo….
Duhovni uspjesi se ne vide, ali se vide ovozemaljski. Kao župnik bio sam od Šušnja, Brca, Sutomore, Petrovac, Budva, Tivat, D. Lastva, Lepetane, Stoliv, Muo i Škaljari. I, u Dobroti, godinu dana kao sekretar kod biskupa. Sarajevski nadbiskup reče, jedan premještaj za župnika je kao da je požar u tvome životu nastao, pa drugi požar, treći peti, sedmi…, samo to proživjeti. I, sve sam to radosno obavljao. Najteže je bilo, dođe drugi svećenik iza tebe i proglasi, pa ti nisi ništa ovdje radio. Koliko je trebalo uložiti truda u obnovi župnih kuća, crkava… Onoliko koliko se moglo. Evo samo ovdje u D. Lastvi, kada sam obnavljao župnu kuću, župnu crkvu, od župe, dobio sam sasvim mali iznos novca. Danas je dan kada se na poseban način molimo za duhovna zvanja. U srednjem stoljeću neki samostani su imali preko 1000 redovnika i vidjesmo da nije ni to bilo dobro. Svećenik sam za sebe – nije Bogu potreban! Bogu su potrebni ljudi koji će staviti se Njemu na raspolaganje. Svećenik, koji je samo menadžer, koji se briga samo za ekonomiju, koncerte, kult mrtvih, održavanje nacionalno-političkih tradicija nije potreban. I, zato su se ovo samostani zatvarali, jer nisu imali smisao svog poslanja. Pomolimo se da nam Bog pošalje dobrih, čestitih, razboritih svećenika koji će raditi na njivi Gospodnjoj. Biti svećenik je nešto veliko
Kad duša padne u smrtni grijeh, tko će je oživjeti? Tko će joj vratiti mir savjesti? Samo svećenik. Pokušajte se ispovjediti Gospi ili nekom od anđela. Hoće li vam moći oprostiti? Ne! Mogu li vam dati tijelo i krv Gospodnju? Ne!
Čak i ako dvije stotine anđela stoji pred vama, oni nemaju moć oprostiti vam grijehe. Samo svećenik ima moć reći vam: „Idi u miru, opraštam ti .Svećeništvo je stvarno nešto jako veliko. Svećenik će se dobro razumjeti samo na nebu. Svećenik, međutim, nije svećenik za sebe. Ne može sebi dati oprost. Ne može sam sebi udijeliti nikakav sakrament. Svećenik ne živi za sebe, on živi za tebe. On je zamjenik Božji, on može nešto raditi, činiti samo u ime Božje, ništa u svoje ime“.