Različite su teorije o nastanku čovjeka, a čovjek ih prihvata u zavisnosti od svog vjerskog opredjeljenja; s jedne strane vjerujući smatraju da je Bog stvorio svijet i sve u (na) njemu, dok drugi, okrenuti nauci smatraju da je sve nastalo iz Velikog praska. Upravo u tim vjerovanjima počinje i priča o prvom čovjeku: onom koga je Bog stvorio, ili onom koji je evoluirao od životinje.

Iako smo kao ljudi tehnološki uznapredovali, čini se da nismo dozvolili da modernizacija u potpunosti uzme maha, već smo ostali vjerni tradiciji i nekim starijim vrijednostima. Otuda i priča o prvom čovjeku, onom kojeg je Bog stvorio po vlastitom naličju – Adamu.

Priča počinje dana šestog; naime Bog stvara svu materijalnu stvarnost kakvu poznajemo ni iz čega, ali ipak njega stvara iz zemlje (što korijen njegovog imena i govori). U kršćanstvu njega Bog stvara od zemlje, dok se u Kuranu navodi da je Alah prvobitno čovjeka stvorio od gline, a potom mu udahnuo duh. Adam, u kojoj god se religiji spominjao, svakako simbolizira prvog čovjeka, sliku Božju, ali i prvobitni grijeh, jer koliko god nas Adam asocirao na prvog čovjeka, uvijek nam je prva pomisao na pad iz Raja, na onoga koji je pod nagovorom žene okusio plod s drveta saznanja i tim postupkom zaslužio da bude prognan iz Raja.

Smatra se da je Adam stvoren po obličju Boga, ali da nije ravan Bogu. Bog ga je oživio svojim dahom te stvorio poljske zvijeri i nebeske ptice, a Adamu dade zadatak da ih imenuje; tim postupkom Adam je dobio prvu vlast nad stvorenim svijetom. Adam je imao sve povjerenje od Boga, ali ga je iznevjerio uzevši zabranjeno voće; jednu jedinu stvar koju mu je Bog rekao da ne smije kušati.  Upravo zbog toga čovjek je osuđen da u ovozemaljskom životu obrađuje zemlju i kada umre da se u nju vrati – „Jer si prah i u prah ćeš se vratiti“, (1. Knjiga Mojsijeva, 3:19)

Čovjekov pad ili izgon iz raja čest je prikaz u likovnoj umjetnosti. Ipak, najupečatljiviji prikaz Adama nalazi se na svodu Sikstinske kapele, i to onaj prikaz u kojem Bog Adamu jednom malom iskrom, gotovo i ne dodirnuvši ga, daje mu život. Adam predstavlja ovozemaljski život, sa samim tim i sve što on nosi; cjelokupnu ljudsku patnju i smrt. Prikaz spajanja ta dva prsta, Božjeg i ljudskog predstavlja možda i najpoznatijih detalja u povijesti  umjetnosti, a simbolički predstavlja očevu ljubav, ali i kako neki povjesničari  govore vječiti jaz između božanskog i ljudskog. Danas ovo spajanje dvije ruke, odnosno prsta se često koristi u grafičkom dizajnu, ali i modnom, jer je ovo jedan od najčešćih printova koje možemo primijetiti na majicama.

S jedne strane imamo Adama, koji je prvi čovjek kršćanstva,  koji je nastao od zemlje, a kao njegov antipod je Hristos kojeg nazivaju „drugi Adam“ koji je došao sa nema i on označava preporod i nadu u Raj.

Smatralo se da je čovjek savršeno biće koje je Bog stvorio (po vlastitom liku), ali ne ravan Bogu, a kako je Adam u Edenskom vrtu iznevjerio povjerenje koje mu je Bog ukazao, živi ovozemaljskim životom. Na ovom svijetu, on je najrazvijenije i najsavršenije biće koje postoji, kako duhovno i misaono tako i fizički. Zato kroz likovnu umjetnost često imamo prikaze muškarca kao najsavršenijeg bića na svijetu (poput Vitruvijanskog čovjeka i njegovog zlatnog presjeka, odnosno savršenih proporcija).

Adam, prvi čovjek, prvi muškarac, onaj od čijeg rebra je nastala žena, zbog koje je, izgnan iz raja, ostao simbol za čovjeka, onog kojeg je Bog sačinio od gline.  No, možda je to zaista tako a možda je i „greška u prevodu“, jer Talmund prvu ženu naziva kao Lilit, koja nije stvorena od Adamovog rebra, već od praha zemaljskoga kao i on, i odbila da mu bude poslušna.

Marija Sičić

Literatura:

http://www.novipolis.rs/sr/dosije/31836/kako-nas-je-adam-ucio-da-stvaram... posjet

Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. Anđelko Bandurina, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povjest umjetnosti, Zagreb, 1979.

Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.