Poštovani slušatelji i čitatelji, želimo vas informirati o web stranici bokeljskamornarica809zagreb.hr, preko koje ćete biti u mogućnosti pratiti njihov rad. Na Radiju Dux je dostupan baner s linkom na spomenutu web stranicu.
U nastavku možete pročitati jedan od članaka, koji govori o dolasku moći sv. Tripuna u Kotor, autora I. Škanate.
13. siječnja važan je datum i za kotorsku crkvu i za Bokeljsku mornaricu i za katolički živalj Boke. Prema tradiciji, toga dana kotorski su mornari s mletačkog broda, usidrenog daleko od gradske luke, preuzeli tijelo frigijskog mučenika Tripuna i brodom ga prevezli u grad. Na dočeku, na obali okupio se sav narod, oduševljenje je bilo veliko, plesalo se kolo svecu u čast, pjevale laude. U taj čas, aklamacijom svih stanovnika sv. Tripun proglašen je glavnim zaštitnikom (primario patrono) grada. Prigodom procesije, izvevši jedno čudo, svetac je sam odredio mjesto na kojemu želi da mu se sagradi dom. Kotorani, predvođeni najimućnijim sugrađaninom, ispunili su mu želju.
Kako vidimo, dan prijenosa svečevih posmrtnih ostataka bio je prepun događaja, među kojima prepoznajemo i one koji su postali dio tradicionalne ceremonije glavne proslave kotorskog patrona. Sjećanje na dan kada je Kotor dobio svojega nebeskog zaštitnika obilježava se danas misom u katedrali, koju, opet, po jednoj davno uspostavljenoj tradiciji, predvodi opat sv. Jurja, opatije na istoimenom otočiću sučelice Perastu. Istoga dana, u sklopu priprema za sudjelovanje u Tripundanskim svečanostima, Bokeljska mornarica bira maloga admirala i časnike kojima mandat traje godinu dana.
Čini se nekako skromnim današnje obilježavanje tog događaja, s obzirom na značenje koje je translacija svečevih moći imala u vjerskom životu Kotorana u dalekoj prošlosti. Posebno bode u oči izostanak organiziranog sudjelovanja Bokeljske mornarice u proslavi. Ako je naime, osnovana 13. siječnja 809. i to upravo činom prijenosa relikvija sv. Tripuna mučenika, kako piše u gotovo svim njezinim statutima i u prvoj, neuspjeloj nominaciji udruge za UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine, kako to da taj datum nije unesen u kalendar njezinih proslava. Ako su prije 1200 godina sv. Tripun i Mornarica bili 13. siječnja protagonisti svetkovine, njezin uzrok i posljedica, zašto i danas nisu zajedno?
Naravno, Karike ne možemo nazvati proslavom. Ono što se 13. siječnja u Kotoru slavi je Dan translacije relikvija sveca kojega je, osim građana i klera, i Bokeljska mornarica proglasila svojim patronom. Jedino slavlje toga dana događa se u katedrali, ali tamo, kao što je poznato, Mornarice nema. Njezino ne pojavljivanje u javnost na dan koji simbolizira iskonsku povezanost sa svecem nije novijega datuma, traje dovoljno dugo da se može nazvati tradicijom. Nema zapisa koji bi opovrgao takav zaključak, ne znamo previše kako je bilo u prošlosti, ali imamo osnova vjerovati da je u početku bilo drukčije.
Središnja proslava sv. Tripuna u Kotoru do prve dvije godine nakon Drugog svjetskog rata održavala se 3. veljače. Uzima se da je tako bilo oduvijek, premda oni koji to tvrde ne nude nikakav dokaz, a ne pozivaju se ni na predaju. Već prvi pisci o prijenosu u Kotor relikvija osamnaestogodišnjeg mladića Tripuna, čiji je život okončan mučeničkom smrću 250. godine u Niceji, navodili su da je datum njegova stradanja (3. veljače) određen prema menologiju Istočne Crkve. To je u Kotoru protumačeno da su se i prvi Tripundani održavali na taj datum. Zaboravlja se, međutim, da se prvi pouzdani bizantski hagiografski zapisi o istočnim svecima javljaju tek sredinom 10. stoljeća, a da je sve što je do tada na području Istočnog Rimskog Carstva napisano o žićima svetaca bilo takvo da je „čitateljima služilo kao povod za podsmjeh“, kako je to slikovito rekao jedan od najznačajnijih bizantskih povjesničara svojega vremena Mihail Psel (1018. – 1096./1097.?). Najstariji sačuvani menologij potječe s kraja 10. stoljeća. Autorstvo se pripisuje bizantskom caru Baziliju II. Imao je dvije redakcije, u 11. i drugu u 12. stoljeću.
Za sastavljače zapadnih martirologija iz 8. i 9. stoljeća, tzv. Povijesnih, možemo reći da, u najboljem slučaju, nije sigurno da su uopće poznavali frigijskog mučenika Tripuna. Dapače, najpoznatiji hagiograf s kraja 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, belgijski isusovac Hippolyte Delehaye, autor poglavlja (65 stranica) o našem sv. Tripunu u poznatoj zbirci kritičkih prikaza životopisa svetaca ACTA SANCTORUM, iznosi da najugledniji sastavljači martirologija na Zapadu iz vremena prije i nakon prispijeća relikvija u Kotor ne spominju sv. Tripuna mučenoga u Niceji. Što se dogodilo u tom maloazijskom gradu 1. ili 3. veljače 250., po Delehayeu, nisu znali engleski redovnik Beda (umro 735.), Francuz Adon, čiji se martirologij (prvi bez praznih dana!) datira oko 855. i francuski benediktinac Usuard, čiji je martorologij, sastavljen oko 876., poslužio kao predložak za izradu prvog općeg martirologija Rimske Crkve 1584. godine. Zapadni martirologiji imaju sv. Tripuna mučenoga u Africi 4. siječnja i „aleksandrijskog“, čiji je dies natalis 3. srpnja.
Možemo zamisliti na kakvim iskušenjima je bio kotorski biskup Ivan kada je početkom 9. stoljeća trebao odrediti datum proslave novoga zaštitnika grada. Pouzdanih vijesti o danu njegova mučeništva nije imao, one nisu stizale ni iz redova crkvene hijerarhije kojoj je Kotor u to vrijeme bio podčinjen, a ni s Istoka gdje je Tripun proglašen svecem. Riječima trgovaca pa i potvrdi o autentičnosti relikvija, ako su je Mlečani uopće imali, i ako je u njoj bio zabilježen podatak o mučeništvu, kotorski biskup nije mogao pokloniti bezrezervno povjerenje. U takvoj situaciji, najlogičnije je bilo da sa svojim klerom za dan proslave odredi datum u kojega nije bilo sumnje, dan kada je svečevo tijelo prispjelo u grad.
Ako je tako postupio, nije učinio ništa što bi odudaralo od prakse koja je na Zapadu postojala već u 4. stoljeću. Poznato je više slučajeva organiziranja glavnih svetkovina svetaca, umjesto na dan mučeništva, na dan translacije njihovih posmrtnih ostataka. U tom smislu, spominje se i najveći galski (francuski) svetac Martin iz Toursa (umro 397.), a literatura bilježi i da jedan kalendar iz Auxerea sedam puta spominje komemoraciju neke translacije.
Dok o proslavi gradskog patrona 3. veljače u prvim godinama po prispijeću njegova tijela u Kotor nemamo baš nikakvih vijesti, o svetkovinama upriličenim 13. siječnja, kojima su prisustvovali i brojni gosti iz Dubrovnika, postoji predaja. Ona se, međutim, na putu iz prošlosti do nas, nakon 1924., izgleda, zagubila. Danas je nitko ne spominje. Te godine objavio ju je naš Bokelj, odvjetnik iz Zagreba, Josip Jedlowski. Predaja kaže „da su Kotorani uprvice slavili domaćeg Parca 13. siječnja (na dan prijenosa sv. Moći iz Rosa u Kotor), ali pošto bi toga dana došlo u Kotor mnogo Dubrovčana, često bi se susjedi počupali, pa da se tome zlu doskoči, preniješe svečanost sv. Tripuna na dan 3. veljače, kad Dubrovčani slave svog sv. Vlaha.“
Ako povjerujemo predaji, znači da, inače, dopadljiv izraz „uprvice“ pokriva razdoblje od oko 200 godina. Kao što je poznato, Dubrovnik je sv. Blaža, biskupa iz armenskog grada (danas u Turskoj) Sebaste proglasio svojim zaštitnikom 972. Malo je vjerojatno da je u Kotoru došlo do prebacivanja svečanosti iz siječnja u veljaču baš te godine ili u nekoliko slijedećih. Više argumenata ima za pretpostaviti da se to dogodilo između 1018. i 1025., nakon obnove kotorske crkve, porušene za provale bugarskog cara Samuila krajem 10., odnosno početkom 11. stoljeća, kada je iz Rima vraćeno tijelo sv. Tripuna, kamo su ga Kotorani prethodno bili sklonili. Bilo je to na vrhuncu moći cara Bazilija II. koji je imao snage nametnuti svoj kalendar čašćenja istočnih svetaca, u kojemu je dan mučeništva našega sv. Tripuna naveden pod 1. veljače.
Premda je trinaestosiječanjska fešta u jednom povijesnom trenutku napuštena, sjećanje na Dan translacije ostalo je živo u kotorskom narodu i Mornarici. Tako su na taj dan gradski suci, pred zborom građana, donosili odluke, o čemu svjedoči jedna iz 1197. Mornarica je, pak, 13. siječnja 1632., na dan koji se zvao mali Tripundan (Il giorno di San Triffon picciolo) uspostavila tradiciju koju danas znademo kao Karike. Naziv blagdana kao da nam poručuje da se sjećanje na prijenos svečeva tijela možda i nije obilježavalo samo liturgijski.
Kako god bilo, razvoj događaja će pokazati da će Karike za Mornaricu postati važniji događaj od Dana translacije svečevih moći, premda se radi o neusporedivim vrijednostima. Bez Karika Tripundan se slavio i prije 1632. pa bi i danas. Bez translacije Karika ne bi bilo.
Možda će članove kotorske Bokeljske mornarice u odorama izmamiti vani tradicija, za koju vjerujemo da se upravo ovoga 13. siječnja uspostavlja, Dan hrvatskoga naroda Crne Gore. Razloga za takvo što imala bi na pretek. Predstavljanje tradicije na način kako to čini u prigodama kojima se kvalificirala za UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, ako i ne bi odavalo želju i potrebu njezinih članova da u trenucima najvećega slavlja svojih „dominantnih baštinika“ budu s njima, bila bi lijepa gesta zahvalnosti onima bez kojih Mornarica ne bi postojala, u svakom slučaju, nikada ne bi postala ono što danas jest.
Ivo Škanata