Jučer je obilježena 160.obljetnica posvete muljanske župne crkve. Svetu misu je predslavio don Siniša Jozić.
„Na vjeronauku smo učili da je Bog prisutan na svakom mjestu, ali čovjek je oduvijek imao potrebu da izabere posebna mjesta na kojima će iskazivati hvala Bogu. Otkada je čovjeka, postoje sveta mjesta, svete uzvišice, brda, neko sveto mjesto uz rijeku, uz more, neki sveti kamen, drvo,grm, sveti šator sastanka, pa sve do veličanstvenih hramova kojima izražavaju religiozni geni i duh kulture nekog naroda, plemena ili zajednice. U Bibliji čitamo dugu i burnu povijest po različitim Božjim prisutnostima među narodom. Znamo da je i sam Isus Krist još kao dijete sa svojim roditeljima Marijom i Josipom, a i širom rodbinom iz svojega grada Nazareta hodočastio u Jeruzalemski hram. Čitamo i o nesporazumima oko gradnje hrama.
Sjetimo se kako Bog govori kralju Davidu i Izraelcima - zar da vi meni gradite hram. Bog ne želi prebivati u rukotvorenu hramu, nego među ljudima. Hoće reći, postoji stalna ljudska kušnja da gradnjom bogomolja ljudi slave Boga. Postoji i kušnja da ljudi također i ne slave Boga. Nego da sebe pokazuju i dokazuju ili misle da će gradnjom lokalizirati ili uvjetovati Boga. Da bude njima na raspolaganju. Sa svetim mjestima vjernici se identificiraju. Kad ljudi, na primjer, odsele, rado sa sobom nose slike svoje crkve. Sjetimo se i Svetoga pisma neprebolnih tužaljki nad razrušenim svetinjama i srušenim hramovima. I, sve je tako i danas. Koliko je velikih crkava ili uopće svetih građevina na svijetu, koliko je ljubavi, krvi, znoja, vremena, rada i novca utrošeno u njih. A kako je, opet, sve to tako ljudsko i dvoznačno. Koliko je u tim domovima molitve, u Božjim hramovima taštine i nadmenosti, koliko samohvale i nezdravog natjecanja, koliko je ljudske pohlepe da se osvoji, „udomi Boga“, da se upravlja svetim i da se drugome dokaže superiornost. I nigdje religiozno ludilo ne dostiže svoj vrhunac kao u rušenju svetinja drugih. Ima neka bolesna strast, neka neprotumačiva perverzija u ljudima da obeščaste sveto. Posebna pomama i raspamećenost u rušenju, oskvrnavljenju ili otimanju tuđih bogomolja i njihovu pretvaranju u svoje. I jezik se sam pobrinuo kada za nekoga opakog koji posve uništava drugoga veli - ubio je Boga u njemu. Ljudi misle da su riješili sve ako ubiju Boga drugoga, ako mu unište najsvetije.
A, mi kada kažemo Crkva, što pod tim razumijemo? Kad kažemo Crkva, znamo da ona jednom označava građevinu, mjesto susreta i molitve vjernika s Bogom, a drugi put zajednicu Kristovih učenika, kršćana. O razumijevanju crkve kao građevine, a još više kao zajednice, ovisi naše kršćansko djelovanje. A muljanska crkva u kojoj se sada nalazimo, župna crkva, tijekom svojih 160 godina, uvijek je označavala prijelaz u Božji prostor, izlaz iz grešnosti u blizinu Božje milosti, izlaz iz nemira, zavrzlama, nesređenosti, nesporazuma i nesreća u stanje sabiranja, u utočište Bože ljubavi i utjehe. Uspon je to po ovim karakterističnim skalinama koje ima ova crkva. Pokajanja i kajanja, nadilaženja samoga sebe prema beskraju dobrote i blagosti. Zato je, sestre i braćo, crkva uvijek mjesto molitve. Nikada suvišnog razgovora, drugog parlamenta, rasprave ili nečega trećeg. Ona je mjesto molitve, pobožnosti, osobnog i zajedničkog bogoštovlja. Posebno sakramenata od krštenja i pomirenja do braka, ali posebno euharistije. Ovdje osjećamo Božju blizinu. Zahvaljujemo, ali imamo i iskustvo teške šutnje, molitve vapaja, suza, bolesti, smrti, zaklinjanja, uslišanih i neuslišanih molitava. Ovdje Isus, vas, ponajprije Muljani, prati od rođenja.
Preko strepnji, strahova pred životne ispite, odluke i rizike, odlazak na prod, povratak s broda, odlazak na ribanje, zahvaljivanje za ribanje, pa sve do konačnog odlaska s ovoga svijeta. Crkva je mjesto gdje vjerujemo da Bog obitava, gdje se Boga uvijek može naći, gdje se nudi ljudima, gdje nas redovito čeka, prima, pohađa nas, kad smo u njegovo ime sabrani. I gledajući malkice u sebe primijetit ćemo tolike slike, zavjetne pločice, darove... Svaka pojedinačno govori o povijesti jedne duše, o tegobi, o primljenoj milosti, o uslišanoj molitvi, o zagovoru sveca ili zaštiti samoga Boga. I zato bih istaknuo tri karakteristike ove crkve.
Prvo, ova crkva je Kristova crkva, kao i svaka kršćanska crkva. Ovdje se okupljamo na Gospu oko Isusova oltara, slušamo Božju riječ, slušamo Isusovo evanđelje, razmatramo o svome životu u svijetli prakse. Ovdje se kajemo, opraštamo jedni drugima, molimo Božje milosrđe, ovdje se obraćamo, otpuštamo svoje zavisti i mane, ali, nažalost, propuštamo prilike milosti. Ovdje lomimo i blagujemo od jednog kruha, ovdje donosimo odluke da ćemo se vratiti bolji u svoju svakodnevicu. Ovdje priznajemo da smo kršćani, Kristovi učenici. Krist je živi kamen koga ljudi odbaciše, ali izabran i dragocjen pred Bogom. Upravo taj zaglavni kamen jest princip jedinstva i princip zajedništva, opstanka i ove građevine i naše duhovne građevine.
Drugo, ova crkva je posvećena Blaženoj Djevici Mariji, pomoćnici kršćana. Ženi vjernici i majci molitve s kojom zajedno molimo Boga, poput prve zajednice učenika koja je molila nakon uskrsnuća za ponovni Isusov dolazak među nas. Molimo s Marijom da slušamo Isusa, da činimo sve ono što i nama kaže, da u svome vremenu trebamo činiti. U nju se ugledajmo kao uzora, u njoj prepoznajemo put naših životnih zadaća i Božjega nauma s nama.
I treće, sestre i braćo, ova crkva čuva časne relikvije bl.Gracije, najobičnijeg Muljanina, skromnog ribara i augustinca koji je osobito gajio pobožnost prema Kristu, nazočnom u presvetoj euharistiji, bez koje nema ni Katoličke crkve, ni crkvenosti. Kuću kućom čine ukućani, a dom Božji čine njegova djeca.
I, zato se ovom lijepom obljetnicom posvete muljanske crkve i mi danas posvećujemo. Dolazimo u crkvu pojedinačno, kao prijatelji Božji i kao Božja obitelj. Dolazimo anonimni, poznati, kao teški grešnici koji možda ni sebi ne bi oprostili.
Dolazimo puni čežnje, za srećom i ljubavlju, dolazimo da molimo za sebe, za Župu, za biskupiju, ali i jedni za druge. Čestitam vam ovu lijepu obljetnicu, sa željom i molitvom da Krist čuva sve vas, Blažena DJevica Marija prati vaše živote, a bl.Gracija zagovara s neba. Čestitam i Bog vas blagoslovio“ – rekao je u svojoj propovijedi don Siniša.
Don Robert Tonsati je istakao važnost jučerašnjeg dana, koji je izrazio zahvalnost don Siniši i don Željku.
...Kao što sam rekao, vjerujem da samo otvaramo nešto što će trajati još cijelu godinu. Stoga želim i zahvaliti u prvom redu svemogućem Bogu što nas je obdario lijepim vremenom i što nas je sabrao oko svog oltara kako bismo mogli dati ovu svetu zahvalu za 160. rođendan ove crkve. U Boki to nije neka velika starina, u Boki, s obzirom da je naša stara crkva iz 1261. godine..., ali u nekim župama po svijetu to je značajna obljetnica. Čim pređe 50., već je to neka značajna obljetnica. Zašto je izgrađena ova crkva kada su Muljani imali staru? Zato što se mjesto već preselilo uz more, zato što je do stare, starim ljudima bilo teško doći, a s druge strane vrebale su ih opasnosti od razbojnika, planinskih razbojnika koji su dolazili i pljačkali su ljude koji su išli na misu. Zato su tražili da se izgradi nova crkva obrazloživši razloge, a prvi donator, odnosno darodavac za gradnju ove crkve bio je don Šime Luković, koji je bio podrijetlom Muljanin i on je svu svoju imovinu ostavio kako bi se crkva mogla izgraditi, a ostalo su doprinijeli svojim radom Muljani, kasnije i careva kraljevska vlada. Rekao sam, nije u okvirima Boke neka, kako se zove, velika obljetnica, s obzirom na to da su sve naše crkve veoma stare, ali opet ovo je jedinstvena crkva koja je izgrađena u jedinstvenom stilu i kao što je don Siniša rekao, ona je i svetište bl. Gracije. Ja bih rekao da ova crkva ima još jednu karakteristiku, to je četvrta, koju malo tko zna definirati, ali je svi osjete, a to je da kada se u njoj pjeva, i crkva s njime pjeva, s onima tko pjeva i crkva pjeva s njime“ – kazao je don Robert, koji je također izrazio zadovoljstvo što je slavlje uljepšao i zbor, kao i svima koji su na bilo koji način doprinijeli obilježavanju ove proslave, svojim darovima za cvijeće, čišćenjem i čašćenjem.
Kao i uvijek, od don Roberta uvijek saznamo i naučimo nešto novo te je tako bilo i jučer, a odnosi se na posvetu - u kronici u Biskupskom arhivu. Don Robert je potrebno preveo te pročitao dijelove. Shvatili smo određene poveznice i našu prošlost koja je zaista lijepa i vrijedi je se spomenuti.
„Naime, proslava ove posvete crkve trajala je tri dana. Počela je 15., naravno ona se pripremala i pripremala jako dugo vrijeme, da bi se završila 18. I nadnevak od 15. rujna kaže ovako:“ Kako bi pospješio većim sjajem i raskoši svečanost posvećenja muljanske crkve određene za 18.9. preuzvišeni i presvijetli gospodin biskup kotorski Marko Kalogjera pozvao je s s tim ciljem njihove presvijetle preuzvišenosti: monsignora Karla Potena, nadbiskupa barskoga i monsignora Ivana Zaffrona, biskupa šibenskog. Ovaj potonji, spriječen teškim obavezama u biskupiji, nije mogao sudjelovati unatoč velikoj želji. Tom prigodom, monsignor biskup kotorski, želeći proslaviti dolazak gore spomenutih biskupa, izdao je naredbu kleru cijele biskupije da im se pri njihovu dolasku iskaže svugdje počasti koje su uobičajene za iskazivanje vlastitog biskupa...“
Don Robert nam opisuje kako je sve izgledalo i koliki je trud uložen povodom tadašnjeg događaja.
„Zvona svih katoličkih crkava u gradu su zvonila i monsignor biskup u pratnji kaptola časnog klera svjetovnog i regularnog ukrcao se na parobrod kako bi dočekao monsignora nadbiskupa. Nakon što su razmijenili bratski poljubac, iskrcali su se zajedno i uputili se u katedralu u kojoj su se poklonili presvetom sakramentu i nakon kratke molitve ušli su u biskupsku palaču“.
Sve skupa je, kako ističe don Robert, davalo čaroban aspekt cijeloj svečanosti. Nebrojeno mnoštvo naroda iz grada i obližnjih općina bez prestanka je dolazilo posjetiti novu crkvu. Vatrometom i lijepom iluminacijom muljanskih kuća, kao i onih u Dobroti sa suprotne strane, završila se ova izvanredna svečanost, koja će se urezati u povijest dobrog naroda ovoga mjesta. Pojasnio nam je koliko je sve izgledalo svečano, vjerodostojno, važno za vjernike i do danas, saznajući sve činjenice zahvaljujući don Robertu, nezaboravno i neponovljivo.
Nakon svete mise, održan je koncert klasične glazbe, koju je izveo trio Tokarev.
Don Robert je zahvalio svima na sudjelovanju, čestitao Muljanima važnu obljetnicu, te zamolio Pomoćnicu kršćana i bl. Graciju da nas sačuvaju u vjeri i da nam pomognu sačuvati naš identitet.