Posljednji prvak slobodne Europe otišao je krajem prosinca, netom prije nego li je navršio 90 godina.
Tim riječima ugledna talijanska La Gazzetta dello Sport započinje tekst o smrti Hrvoja Čulića (1. siječnja 1924. - 27. prosinca 2013.) pod naslovom "Hajduk se oprostio od posljednjeg partizana". Podsjetimo, Čulić je bio zadnji živući član Hajdukove momčadi koja je 1944. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata, u Bariju igrala utakmicu s reprezentacijom britanske vojske.
Novinar Andrea Luchetta posebno je istaknuo kako je Hajduk u ratno i poratno vrijeme tri puta odlučno kazao "ne" državnim vladarima – Mussoliniju, Paveliću, a potom i – Titu.

Prvo Hajdukovo "ne" dogodilo se 1941. godine, nakon što je fašistička Italija u dogovoru s ustaškim režimom anektirala Split. Hajdukovci su na sastanku s fašističkim vlastima odbili pozdraviti s uzdignutom desnicom, a potom su odbili i ponudu da zaigraju u talijanskoj Serie A, uz promjenu imena u "AC Spalato".
"Nakon pada fašističke Italije, Split se našao pod kontrolom ustaša. Za Hajdukove čelnike nije se puno promijenilo: 'ne' su rekli Mussoliniju, 'ne' su odgovorili i Paveliću.", piše Gazzetta.
Talijanski novinar dalje prepričava kako su se hajdukovci u tajnosti povukli u planine, te se potom skupili i prebacili se na Vis, "glavno sjedište Titovih snaga".
"Sedmog svibnja 1944. klub je obnovljen u prisutnosti Titovih i britanskih časnika, među kojima je bio i Randolph Churchill, Winstonov sin. Hajduk je zatim krenuo na turneju koja je potrajala do kraja rata. Momčad se preselila u Bari, gdje je odigrala nekoliko susreta sa savezničkim vojnicima. Najviše se pamti ona od 23. rujna, pred 40 tisuća gledatelja. Momčad britanske vojske bila je gotovo reprezentacija i pobijedila je sa 7:2 (2:2 na poluvremenu).", pišu dalje Talijani.
Gazzetta dalje objašnjava kako je "Hrvate u završnici slomila groznica zbog noći provedenih na otvorenom". No, ističe se da je Hajduk revanš u Splitu dobio s 1:0, te da je taj gol Frani Matošiću "ostao najdraži od njih 729 u bijelom dresu".
"Hajduk je u to vrijeme bio puno, ali puno više od kluba: saveznički zrakoplovi bacali su letke pozivajući sportaše zemalja pod okupacijom da slijede Hajdukov primjer.
Turneja se nastavila po Africi i Aziji: u Bejrutu, nakon što su pobijedili francusku vojsku, general De Gaulle je proglasio Hajduka 'momčadi slobodne Francuske'.
Priču o tim slavnim danima Hajdukove povijesti novinar Luchetta završio je trećim "ne", onim Josipu Brozu Titu, kada su "bijeli" odbili preseliti klub u Beograd i službeno postati vojni klub.
"Najteži ispit Hajduk je imao u novoj Jugoslaviji: impresioniran pothvatima kluba, maršal Tito je predložio preseljenje u Beograd i potpuno povezivanje s vojskom. Igrači i dužnosnici rekli su 'ne' i treći put: bili su Dalmatinci – tvrdoglavi kao gusari – i Dalmatinci su željeli ostati.
Za Čulića, Matošića, trenera Kaliternu i ostale bila je to najteža odluka. Izabrali su ostati vjerni imenu 'Hajduk', koje označava buntovnike poput Robina Hooda, koji se bore protiv vlasti."
Gazzetta na kraju zaključuje kako je Tito za utjehu osnovan Partizan, ističući ironiju da je taj klub kao jednog od prvih predsjednika imao Franju Tuđmana, "vođu hrvatskog nacionalizma" 90-ih godina prošloga stoljeća. Talijani su tako posvetili punih pola stranice (i to u listu koji je većeg formata od naših dnevnih novina) ovim svijetlim godinama bogate Hajdukove povijesti.
Srećom, nisu spominjali nedavno podizanje desnice i skandiranje "ajmo, ustaše" od strane njegovih navijača.
/Slobodna Dalmacija/