Našoj redakciji javila je misionarka Biljana Ivošević, članica humanitarne udruge „Zdenac" iz Splita, koja svojim misijama pomaže djeci u Hrvatskoj, Bosni, Africi Ekvadoru Tanzaniji...
U cilju promicanja svoga rada Udruga je snimila film o svojim volonterima, među kojima je bila i Biljana Ivošević, tokom boravka u Africi, i veoma interesantnu priču film o jednom dječaku - „Priča iz Tanzanije" koju možete pogledati na našem portalu.
Udruga Zdenac – Zdenac Milosrđa, neprofitna je organizacija civilnog društva, koja svoj rad temelji na kršćanskim vrednotama. Osnovana je 2003. godine u Splitu (Hrvatska) na inicijativu časne sestre i misionarke Ljilje Lončar, Službenice Milosrđa, s ciljem da pomogne najpotrebnijima u Hrvatskoj i zemljama Trećeg svijeta.
Nadahnuće za osnivanje udruge javilo se tijekom misionarskog rada u Ekvadoru, misiji Palo Quemado, kako bi brojni kršćani diljem Hrvatske ostvarili svoje zvanje Misionara Milosrđa i time postali dio Pokreta Misionara Milosrđa, koji premošćuje granice kontinenata.
Osnovna vizija udruge „Zdenac" je - Život u punini po mjeri čovjeka,
Misija - Po uzoru na Isusa iz Nazareta, misionara milosrđa, promicati ljudske vrijednosti i biti solidaran s najpotrebnijima u društvu
MISIJA - Biljane Ivošević
Još od malena želja za pomoć drugima bila je u meni. S vremenom je ta želja rasla i konačno se pretočila u djelo. Za mene najbolji način da svoju ljubav i zahvalnost pokažem Bogu bio je odlazak u misije.
Da, svatko od nas treba i mora pomoći ljudima oko sebe, ali ono za što sam ja posebno čeznula jest da odem negdje daleko gdje se drugi ne usude zaputiti i uz Božju pomoć dam sebe drugima radi Krista. Put do udruge Zdenac, koja šalje misionare laike u misije, tekao je vrlo brzo i bez ikakvih prepreka. Očigledno je Gospodinu bio drag moj izbor pa se pobrinuo da sve prođe uz Njegov blagoslov.
Nakon razgovora s časnom sestrom Ljiljom Lončar i kontaktiranja s predsjednicom udruge, Nives Muše, dobila sam pozitivan odgovor da se mogu uključiti u program priprema za misije.
Po dolasku u Split, još na samom ulasku u gradu, osjećala sam se kao kod kuće. Kao da sve ljude s kojima sam se upoznala i s kojima sam trebala početi raditi poznajem cijeli život. Nakon upoznavanja s gradom i pravilima, kako rada tako i življenja u udruzi Zdenac, počele su pripreme i to konkretnim djelima milosrđa.
Prvih mjesec dana provela sam volontirajući u „Samaritancu". Uz pomoć osoblja naučila sam kako raditi s hendikepiranom djecom, koja imaju iste potrebe kao i mi samo, samo im je potrebna pomoć drugih kako bi ih zadovoljili. Sudjelovala sam u kupanju, presvlačenju i hranjenju štićenika i vrlo kratkom vremenu sam ih zavoljela. Naučila sam i kako njihove potrebe treba prepoznavati srcem, a ne samo okom i uhom. Tih mjesec dana provedenih s mojim malim prijateljima zauvijek će mi ostati snaga koja me pokreće i blagoslov Božji.
Nakon „Samaritanca" svoj dio priprema sam provela u dječjem vrtiću „Rusulica", radeći s djecom koja su bila dio vjerske skupine. Shvatila sam puno značenje stiha jedne pjesme u kojoj se kaže da su djeca ukras svijeta. Vrlo su pametni, veseli i već sada suosjećajni vršnjacima zemalja trećeg svijeta. To se također odnosi i na djecu osnovnih škola u kojima provodimo radionice „Odgoj u solidarnosti". Kroz te radionice uče postati mali misionari svog grada, postajući solidarni sa svojim najbližima, s prijateljima i sa svakim tko je u potrebi.
Još jedan od projekata u koji sam uključena, a koji osobno smatram najvažnijom životnom lekcijom, jest volontiranje sa starima i nemoćnima. Zaista sam shvatila kako malom gestom pažnje kao što je razgovor ili odlazak u trgovinu onima koji su slabije pokretni, možemo postati svijetlo u osamljenom domu, čiju su adresu ljudi davno zaboravili.
Na kraju, ono što je također najvažnije u mojim pripremama jest vjera u Gospodina. Ona me svaki dan iznova krijepi, čuva i jača. Zato se svim srcem uzdam u Gospodina i bez straha i strepnje iščekujem svoj odlazak u misije.