Mario Perušina, šesto i posljednje dijete Anđeline, rođene Perak iz Lepetana, a porijeklom iz Konavala, i Roka Perušine iz Tomičića, između Tivta i Gornje Lastve, rođen je u Tivtu 5. kolovoza 1934. Nakon osnovne sedmogodišnje škole u Tivtu, u Zagrebu upisuje i 1953. završava Kinematografsku školu, snimateljski smjer, koja je prethodnica današnje Akademije za kazalište, film i televiziju. Preminuo je u Zagrebu 27. veljače 2013. od posljedica prometne nesreće, nakon što je 19. svibnja 2009. u gradskom prometu stradao kao biciklist na pješakom prijelazu, nedaleko svojega stana na zagrebačkom Jarunu, zadobivši teške ozljede od kojih se dugo oporavljao i nije se nikada posve oporavio. U krugu obitelji i prijatelja, pokopan je na zagrebačkom groblju Markovo polje 1. ožujka 2013. ostavivši u tuzi ženu Jadranku te sinove Maria i Mislava, kao i kćeri Dianu i Marinu iz prethodnoga braka.

Snimanjem je bio obsjednut od djetinjstva, na bilo koje drugo zanimanje nikada nije ni pomišljao. Pošto je u Zagrebu 1956. osnovana televizijska postaja, prva u tadašnjoj državi, Mario Perušina se - nakon kraćega zaposlenja u Zora-filmu, odnosno u Croatia-filmu - 1957. zapošljava na Televiziji Zagreb, koja kasnije prerasta u Hrvatsku radioteleviziju. Cijeli je radnji vijek proveo na televiziji kao filmski snimatelj, a nakon nepredviđenoga „otkupa radnog staža" s dosta drugih prisilnih umirovljenika i on je umirovljen 1991. No, i dalje je radno aktivan, 1993. sa ženom Jadrankom osniva Studio Perušina te snima, između ostalog i za televizijske potrebe, četiri godine Domovinskog rata kao snimatelj na bojištima, zatim seriju „Villa Maria" itd.
Dug je popis njegovih djela, za televiziju, na kojoj radi „po zadatku", ali i za film: „Ljubav u zaleđu","Kositreno srce", „Lice u prozoru", „Putovanje u Vučjak", "Buran dan – luda noć", „Za pošteno preživit", „Dr. Franjo Tuđman: imamo Hrvatsku", "See all" (osam epizoda), „Ča smo na ovom svitu" itd., itd. („skidam" naslove s interneta). Među kolegama i u struci uopće bio je iznimno cijenjen kao jedan od najboljih, a u nekim segmentima struke (npr. snimanju „iz ruke") i daleko najbolji filmski snimatelj svoje generacije.
U njegovu radu posebno se ističu dvije tv-uspješnice: „Posljednji klačinar" (dokumentarni, među njih 137!) i „Baka Bijela" (igrani ) film, oba snimljena u Konavlima, u kojima sam, kao scenarist i redatelj, imao sreću i čast surađivati s Mariom Perušinom: i dokumentarni i grani film „obišli su svijet", posljednji internetski podaci kazuju da se „Baka Bijela" prikazivala na Tajlandu, a pod naslovom „Hrvatski film" nalazimo je na brojnim filmskim ispisima u više zemalja na gotovo svim kontinentima...
Bio je toliko predan poslu da je za dobar filmski kadar riskirao i vlastiti život: četiri sam puta svjedočio tomu. Kada je 1964., za poplave u Zagrebu, nemajući nikakva svjetla jer je nestalo struje – s vojničkim bakljama iz čamca, nagnuvši se preko ruba, snimio jedinstvene, antologijske kadrove koji su također „obišli svijet" i uvjetovali pomoć poplavljenom Zagrebu, kada se za iste te poplave pješice popeo na vrh šesnaestokatnog „Vjesnikova nebodera", tada skeleta u izgradnji, i nagnuo se, s „boleksicom" u ruci, nad rub 16. kata da dobije „ptičju perspektivu" grada pod vodom, kada je za snimanja „Posljednjega klačinara" u Đurinićima ušao u klačinu da snimi paljenje klaka „iznutra", zamalo se ugušivši, te kada je u Mulu, snimajući tv-dokumentarac o ribaru Paskoviću, s ruba krova njegove kuće nakanio snimiti mandrać ispred nje iz posebne vizure. Na žalost, taj film je bio i njegov posljednji rad o Boki u koju je bio i ostao zaljubljen cijeli svoj život, dolazivši ljeti s obitelji u roditeljsku kuću. Bio je uvijek sretan kada je ponovno nešto snimao u zavičaju, i ne samo što bi tada mogao posjetiti i svoje roditelje, a potkraj samo svojega brata Đura u Tivtu... Stotine su i stotine njegovih kadrova Kotora, Perasta, Gospe od škrpjela, Svetoga Jurja, Gornje Lastve...
Prva hrvatska (dvadeset-minutna) tv-reportaža s temom turizma odnosila se na Boku, a snimana je u amaterskim uvjetima, sa samo dva člana „tv ekipe" 1963. ljeti, na vlastiti zahtjev i odgovornost, uz pomoć pokojnoga don Nika Lukovića. Mario je zaneseno kadrirao „Tre sorele", umjetnine u crkvi u Prčanju i druge bokeljske zanimljivosti, a u Herceg Novom nam je palo napamet - u tim oskudnim uvjetima, bez ikakve tehnike, osim male ručne kamere „bolex" (c/b šesnaestica!) – snimiti rondo-kadar osunčane palme ispred crkve iza gradskog zvonika kod Stare place. Legao je leđima na izlizani pločnik, s kamerom u obje ruke, a ja sam mu skupljene noge okretao u punom krugu od 360 stupnjeva: nikada viđena „tehnika", ali kružno „švenkanje" Sunca koje se okreće kroz palmu ispao je „svjetsko". Njegovi su njegovi lirski snimci, kao i taj, uistinu bili - poezija.
Kada kod bi nekim kadrom bio iznimno zadovoljan, znao je reći „amice, ovo je svjetski"! I bilo je.
Svakomu je redatelju i novinaru mogla biti samo čast i povlastica raditi s njim.
Mario Perušina je bio izniman, jedinstven i neponovljiv filmski snimatelj, doista vrhunske, svjetske klase.
Dr. sc. Stijepo Mijović Kočan