Ivana Brlić-Mažuranić rođena je u Ogulinu 18. travnja 1874. godine, a umrla 21. rujna 1938. godine u Zagrebu.

Unuka je prvog hrvatskog bana pučanina Ivana Mažuranića, književnika, pjesnika i političara. Kćerka je Henriete i Vladimira Mažuranića, poznatog pravnika i pisca, koji je u to vrijeme službovao u Ogulinu, otkuda se obitelj preselila najprije u Karlovac, pa u Jastrebarsko i potom u Zagreb.
       
Rado je posjećivala u rodni Ogulin, o čemu svjedoči i njena autobiografija u kojoj to ističe.

Udala se na svoj osamnaesti rođendan za odvjetnika Vatroslava Brlića iz Slavonskog Broda, gdje je provela veći dio svog života.

U svojoj zanimljivoj autobiografiji, izričito je naglasila: "Moja su dosadašnja književna djela malobrojna, a sadržajem i objemom skromna-moj vanjski život pak protekao je mirno, ne izlazeći gotovo nikad iz okvira moje prve i druge obitelji".

Tri je, međutim, ličnosti Ivana izdvojila kao ljude u kojima je pronalazila i tražila uzore za vlastiti životni put. Na prvom je mjestu njen djed Ivan Mažuranić, zatim pjesnik Franjo Marković i biskup Josip Juraj Strossmayer. Uz to sve, ipak su njena djeca bila ta u kojima je pronalazila neisrpnu snagu za pisanje.

U Zavičajnom muzeju u Ogulinu, Ogulinci su uredili spomen sobu njoj u čast.

Najznačajnija djela

Ivana Brlić Mažuranić najbolji je hrvatski stvaralac bajki za djecu i zbog toga je prozvana "Hrvatski Andersen". Mnogi je zovu i "Kraljicom hrvatske priče", a jedina je od naših književnica koja je čak dvaput predložena za Nobelovu nagradu za književnost.

Najznačanija su joj djela: "Čudnovate zgode šegrta Hlapića", "Priče iz davnine" i "Jakša Dalmatin, potkralj Gudžerata", ali je najveći uspjeh postigla pripovijetkom "Priče iz davnine" na motive iz slavonske mitologije i narodnih vjerovanja.

Godine 1937. postala je dopisni član tadašnje JAZU (sadašnja HAZU), u umjetničkom razredu, i na taj način postala prva članica ove najviše znanstvene ustanove u Hrvatskoj.