Ali sveti Vlaho samo im je maho…

Veljača je savršen mjesec da pod zastavom svetoga Vlaha obiđemo mnoge kutke zemaljske kugle, pa se onda okrenemo dubrovačkome jugoistoku i zaplovimo prema kraju iz kojega potječe jedini papa hrvatske krvi Siksto V. (1521. – 1590.), u Zaljev hrvatskih svetaca iz kojega potječu sveti Leopold Bogdan Mandić, blaženici Ozana Kotorska i Gracija Kotorski te službenica Božja Ana Marija Marović. Ta dva bisera južnoga Jadrana ujedno povezuju Petilovrijenci, odnosno mučeništvo braće Petra, Andrije i Lovre iz obitelji Zagurović, koju su, po jednoj od inačica predaje, 840. isprva kamenovali, pa objesili Saraceni. Legenda kaže da su se trojica mučenika ukazala časnoj sestri, koja je sa svećenikom Bonom molila i radila u crkvi Gospe Žanjičke, te su od nje zaiskali da ih se pokopa u Kotoru po kršćanskome obredu. Međutim, kako su se kotorske gradske i crkvene vlasti na njihovu molbu dvaput oglušile te k tome javno izrugale časnu sestru i mučenike (pogađate, to je dubrovačka inačica predaje jer Andrija Zmajević takva postupanja Kotorana ne spominje), mučenici su tijekom ukazanja od časne sestre zatražili da se obrati dubrovačkomu svećenstvu. Tadašnji dubrovački nadbiskup Vital organizirao je da se moći mučenika sa Žanjice kriomice prenesu u crkvu svetoga Stjepana na Pustijerni unutar dubrovačkih zidina 1026. O štovanju se mučenika pisalo već u XII. stoljeću, a crkva se njima posvećena gradila 1363. – 1419. Na blagdan se Petilovrijenaca, 7. srpnja, na dan kad je prestala jedna od mnogobrojnih epidemija kuge, održavala procesija od katedrale do spomenute crkve više stoljeća, no zub vremena i česti potresi učinili su crkvu trošnom i opasnom za Dubrovčane, pa je 1801. porušena, a na njezinu je mjestu Mato Sorkočević Nikolin podignuo trokatnicu, koja i danas stoji na Placi. Od novca koji je Crkva dobila za gradilište i materijal izgrađen je mramorni oltar uz krstionicu u dubrovačkoj katedrali, a na oltarnoj su pali (kompoziciju je slike zamislio Angelo Campanella, a sliku izradio Carmelo Reggio 1812.) prikazani Petilovrijenci s mučeničkim palamama. Njihove su moći iz porušene crkve prenesene u dubrovačku katedralu. U Boki im se spomen čuva u toponimu Sveti Lovrjenac kod Lepetana, po Šematizmu Kotorske biskupije iz 1910. biskup je Frano Uccellini podignuo 1901. crkvu posvećenu mučenicima u Krašićima, a dio se moći čuva u katedrali svetoga Tripuna.

Rasuta baština

Boka kotorska ujedno je kraj iznimne pomorske tradicije čiji je čuvar i danas Bokeljska mornarica, po predaji osnovana davne 809., a čiji statut potječe iz 1463. Nažalost, Boka kotorska je spletom povijesnih okolnosti postala jednim od svojevrsnih ostataka ostataka nekoć moćne i slavne Crvene Hrvatske. U njoj danas po službenome crnogorskom popisu iz 2023. živi manje od 4000 Hrvata. O katoličkoj ukorijenjenosti u tim mjestima tako blizim, a tako dalekim svjedoče toponimi kao što su Sutomore (< lat. sancta Maria; gradić nazvan po benediktinskome samostanu svete Marije od Ratca) ili Spič (usp. lat. hospitium ‘konačište za putnike namjernike u samostanima’; općina je Spič inače po austrougarskome popisu iz 1910. bila najistočnija općina s katoličkom većinom u današnjoj Crnoj Gori, a većinu su Hrvati ondje sačuvali do polovice XX. stoljeća). O širenju, pak, pravoslavlja na negdašnja katolička područja svjedoče i dvooltarne crkve poput crkve svete Tekle u Sutomoru ili svete Petke u Šušanju, ali i mnoge druge ne samo u crnogorskome priobalju, nego i u okolici Trebinja, Popovu i Podveležju. Uostalom, i crkvu je Gospe Žanjičke Srpska pravoslavna Crkva 2001. Hrvatima katolicima otela, a i Petilovrijence se nastojalo prikazati kao pravoslavce iako se prijenos njihovih moći dogodio 1026., dakle 28 godina prije Crkvenoga raskola (uzmemo li u obzir predaju po kojoj su pali za križ za slavni 840., razmjeri se manipulacije samo povećavaju).

U tom kraju se ljudski živi i dolično umire

U medijima se Hrvate često prikazuje gotovo nedostojnima postojanja na zemaljskoj kugli i mnoga se ugledna pera upinju ne bi li dokazala kako nestanak Hrvata s lica Zemlje nitko neće ni zamijetiti, no upravo ih danas u velikoj mjeri opovrgava raseljena Boka, u kojoj, kako reče blaženi, a u hrvatskim srcima sveti Alojzije Stepinac, „svaki kamen govori hrvatski”. Čija li je bokeljska baština ako nije hrvatska i katolička, čiji su palaci, katedrale i crkve te umjetnine u njima, čiji su bokeljski kapetani i čija je bokeljska književnost ako nije hrvatska (od Ljudevita Paskalića, preko Mara Dragovića do Frana Alfirevića i Viktora Vide)? Nisu li odraz ranoga hrvatsko-romanskoga sklada i ispražnjene stare gradske jezgre Budve, Bara i Ulcinja? Otkud biskupije u Ulcinju, Budvi, Baru i Risnu ako su katolici u Crvenoj Hrvatskoj bili tek neznatnom manjinom koja se nametnula „vizantinskomu pravoslavlju”? Nije li pomalo znakovito i to što se u posljednje vrijeme na hrvatsku i katoličku tradiciju danas pozivaju i najveći zatiratelji hrvatske baštine u naših istočnih morskih susjeda? Ako priznanje vlastite vrijednosti od onih koji su vas donedavna zatirali, jer je u svakoga čovjeka upisana misao o ljepoti (čak je i strah od nje svojevrsno priznanje njezina postojanja), nije dostatno uvaženim hrvatskim perima, ne znam što jest. Uistinu, ako su ičim Hrvati zadužili svjetsku spomeničku baštinu, zadužili su je u današnjoj Crnoj Gori: jer nisu porušili ono što su zatekli, jer su se izvještili kao graditelji i pomorci te time dali osobni pečat tradiciji koju su baštinili te, na koncu, jer je mirno i dostojanstveno i danas čuvaju koliko god malobrojni bili. Kvantiteta ne podrazumijeva uvijek kvalitetu.

Godišnje ponovljenje svečanosti, koju smo spravni da svetkujemo

A Bokelji, poglavito Kotorani, ovih dana slave blagdan svetoga Tripuna. Kako su se sa susjedima Dubrovčanima vazda takmili, predaja kaže da i svetoga Tripuna slave kad i Dubrovčani svetoga Vlaha samo da im ne bi morali ići u goste. O životu se svetoga Tripuna (232. – 250.) ne zna previše. Rođen je u Kampasadi, u današnjoj Frigiji. Rano je ostao bez oca, pa ga je odgajala mati Eukarija. Među istočnim je kršćanima očuvana predaja kako su kćer rimskoga cara Gordijana III. obuzeli zli duhovi te su liječnici utvrdili kako ju može izliječiti samo mladić imenom Tripun. Nakon dugotrajne potrage navodno su pronašli dječaka koji je čuvao guske. Doveli su ga u Rim, a on je na opće čuđenje uspio izliječiti carevu kćer. Oduševljeni ga je car nagradio velikim bogatstvom koje je Tripun razdijelio siromašnima te se vratio u svoje rodno mjesto u kojemu je liječio ljude i životinje te istjerivao demone. Kao sedamnaestogodišnjaka ga je, tijekom Decijevih progona kršćana, uhitio upravitelj Niceje Akvilin. Nakon što se odbio odreći kršćanstva, mučen je tri dana (po jednoj od inačica predaje sa svetim Respicijem) te mu je odrubljena glava. Tijekom mučenja mu je navodno anđeo donio krunu od dragoga kamenja okićenu cvijećem. Štovanje se svetoga Tripuna iz Frigije u VI. stoljeća prenijelo u Carigrad u koji su prenesene i njegove moći. U X. se stoljeću štovanje svetoga Tripuna širi na Rim, južnu Italiju i Siciliju. Ondje je sveti Tripun zaštitnik sokolara i vrtlara (navodno je cjelokupnu pokrajinu Pulju oslobodio skakavaca, gusjenica i drugih nametnika), a utjecalo mu se i tijekom epidemija kuge. Štovanje se svetoga Tripuna na kršćanskome zapadu očuvalo samo među Talijanima i Hrvatima, dok je na kršćanskome Istoku spomenuti svetac mnogo omiljeniji. Sveti je Tripun tako suzaštitnikom Moskve. Čak je i u književnim djelima zabilježena predaja kako je sveti Tripun pomogao sokolaru Ivana Groznoga da pronađe careva omiljenoga sokola i tako mu spasio život. Bugari, Makedonci i Srbi u istočnoj Srbiji svetoga Tripuna (kojega Makedonci i Srbi zovu Trifunom, a Bugari Trifonom) slave kao zaštitnika vinogradara i vinara, za Tripundan obrezuju lozu, održavaju blagoslov polja te drže da se nakon Tripunova spomen-dana snijeg počinje topiti.

U kršćanskoj se ikonografiji Tripuna obično u katolika i dijela pravoslavaca prikazuje s kamenom i palmom (kao u Kotoru), a na Istoku kao mladoga vojnika s kopljem (vjerojatno zbog miješanja sa svetim Respicijem koji jest bio vojnik).

            U Kotoru pak sveti Tripun ima čak tri spomendana: 10. studenoga slavi se Mali Tripundan, 13. siječnja Prijenos svetih moći (Karike), a glavno se svetkovanje događa 3. veljače (za što postoji i posebno odobrenje pape Klementa VIII. iz 1594. jer je razdoblje nakon Tridentskoga sabora 1545. – 1569. bilo iznimno osjetljivo te je zbog promjena u kalendaru bilo čak i prelazaka katolika na pravoslavlje). Navodno je moći svetoga Tripuna u Kotor donio Andrija Saracen (Andrea Saracenis), a prethodno je zaštitnikom biskupije bio sveti Juraj. Na dijelu oltarske pregrade u prvotnoj crkvi svetoga Tripuna pronađen je natpis od 13.  siječnja  809. koji svjedoči o tome da se sveti Tripun ove godine slavi 1216. put, a s tim se ne može mjeriti ni Dubrovnik! Na mjestu prvobitne crkve sv. Tripuna 1124. – 1166. podignuta je istoimena kotorska katedrala. Svetomu su Tripunu u Boki još posvećene crkve u Mrkovima na poluotoku Luštici (XV. stoljeće) i u Morinju (XV. stoljeće s dijelovima koji potječu iz druge polovice XIII. ili XIV. stoljeća; prethodno je bila posvećena svetoj Barbari, o čemu svjedoči i ime obližnjega potoka Sutvara ‘sancta Varvara’, čije je ime dalmatsko, zapadnokršćansko). Izvan Boke jedina se meni poznata katolička crkva na hrvatskome ozemlju posvećena sv. Tripunu nalazi u Ogarićima u Rijeci dubrovačkoj, između Komolca i Rožata (izgrađena je 1272.), katolička je vjerojatno bila crkva svetoga Tripuna u Uskoplju u Trebinjskoj šumi (Općina Ravno u istočnoj Hercegovini), a zavjetna kapelica svetoga Tripuna nalazi se na Drijenu (neumsko zaleđe), postojbini Krmeka, obitelji kojoj je sveti Tripun obiteljski zaštitnik.

Lijepo ime Tripo, Tripo, Bog ga živio

Temeljni je lik svetačkoga imena Tripun na hrvatskome povijesnom području zabilježen veoma rano. Već ga od XI. stoljeća nahodimo ne samo u Kotoru i Dubrovniku, nego i u Splitu. Veoma su rano zabilježeni i likovi Tripče (već 1167. u Zadru, a od 1333. u Kotoru), Tripe (1270. u Kotoru, 1324. u Ulcinju, 1356. u Dubrovniku i 1369. u Baru), Tripko (Dubrovnik 1348., Kotor 1437.), Tripo (Kotor, 1313.), Tripac (Kotor, 1330.), Tripača (Kotor 1334.), Tripokan (Kotor 1334.) i Tripuša (Kotor XIV. stoljeće). Hipokoristični lik Triša okamenjen je pak u istozvučnome prezimenu u Zatonu kod Dubrovnika. Da je navedeno ime prilagođeno hrvatskomu jeziku veoma rano, potvrđuje činjenica da je grčki glas f zamijenjen slavenskim glasom p jer u doba prilagodbe toga imena Hrvati (i Slaveni općenito) u svojemu glasovnom sustavu nisu imali glas f. Likovi se s glasom f među Hrvatima pojavljuju tek od XIV. stoljeća, primjerice Trifon (1372. na Rabu), Trife (XIV. stoljeće u Bosni) i Trifun (koncem XVI. stoljeća na Braču; nosio ga je dograditelj zvonika trogirske katedrale, Pučišćanin Trifun Bokanić). U srpskoj su antroponimiji osobna imena Tripun i Tripac zabilježena u XIV. stoljeću na Kosovu, a glasovita srpska antroponomastičarka Milica Grković tvrdi da se „s obzirom na njegovu učestalost u primorskim gradovima, s pravom može reći da je u raško zaleđe došlo odatle.” Među Srbima su (uz učeno ime Trifun) mnogo češća osobna imena u kojima je f zamijenjeno s v (npr. Trivo, Trivundža, Trivun), poglavito među ličkim Srbima, ali i nešto rjeđe među Hrvatima (npr. u ličkome selu Bilaj). Upravo se i na primjeru odraza svetačkoga imena Tripun vidi uobičajena zamjena teza: veoma staro hrvatsko ime potvrđeno od najranijih razdoblja hrvatske pismenosti susjedi odluče posvojiti, a nakon što su ga posvojili, Hrvatima tumače da je to odraz njihova utjecaja dok istodobno hrvatski uglednici one koji upućuju na neopravdanost takva gledišta optužuju za nacionalizam. Osobno je ime Tripun do danas (iako ga nosi tek nekoliko osoba) uščuvano samo u Hrvata, uglavnom podrijetlom iz Boke. Napomenimo i da se antroponimna osnova Trip- veoma često ukrštava s apelativom tripe ‘ljudska ili životinjska utroba’ kojom su motivirani mnogobrojni nadimci kojima se označuju ugodno popunjene osobe, tako da bismo barem dio nositelja prezimena Tripković mogli prevesti u Debeljake ili Debeljuhe. Ako smo svjesni te činjenice, ne možemo biti posve sigurni je li osobno ime Tripan zabilježeno u Vrbniku na Krku 1643. nadimačkoga postanja ili mu je izvor jedna od inačica osobnoga imena Tripun. Na koncu dometnimo da se osobno ime Tripun dovodi u svezu s grčkim imenom Trýphōn koje se povezuje s grčkom riječju tryphé ‘plemenitost’.

Nikad ti ne bih mogao reći Zbogom, zemljo neizrecive ljepote

Pa iako sam Boku pohodio sad već mnogo puta, dvije me slike povezane s njom prate čitav život. Spominjem se očevih priča o starim Bokeljkama s kojima se susretao ujesen kad bi u Zaljevu hrvatskih svetaca prodavao mandarine. Za razliku od drugih trgovaca on nije pamtio zarađene srebrnjake, spominjao se tek tih starih žena koje su se bojale razdoblja kad iza slavlja opet dođu noći duge, koje su ga mitile mjendulima i rogačem samo da ne ode, plača tih starih žena kad su ostajale same u zatočeništvu svojih palaca i slavne prošlosti, gotovo kao muzejski izlošci, daleko od najdražih u tome kraju gdje Viktor Vida i neki njegov Palunko ne znaju gdje se rađa nebo i kad se mrači more, u kojemu je svaki grad na slatku umoru. Došavši u Kotor jednoga proljeća u kasno popodne i dočekavši u njemu večer, kad svjetiljke se pale i vode tmaste dobiju prelive ko svila, oćutjeh i sam tužno veselje duše, miris starine u sobama i otočnost Boke. Prisjetih se tada predaje o tome kako je sveti Tripun glavom i bradom izazvao oluju kako bi mu kosti počivale u Kotoru, u gradu u kojemu se dolično umire, ali i ljudski živi. Pa ako ga je sveti Tripun odabrao i ako ga štiti, vjetar će morati ponovno nositi naše lađe. Prenuh se kad negdje u pozadini začuh glas iz kafića. Netko se kladio na Boca Juniorse, mlade Bokelje. Je li bio uspješan?

Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, 13. veljače 2025.