U Galeriji ljetnikovca Buća u Tivtu sinoć je promovirana prva zbirka poezije pod nazivom „Ničiji bezdan“, mladog pjesnika iz Tivta, Petra Popadića.

O zbirci poezije govorio je Neven Staničić iz Centra za kulturu Tivat:„Poezija u prevodu sa grčkog znači stvaranje. Poezija je stvar komunikacije. Može se, naravno, komunicirati i na druge načine; može slikom, može muzikom, ali ljudi se razumiju tek kad komuniciraju pomoću riječi. Poezija je najstarija vrsta književnosti. ona je ono što je bilo prapočetak bilo kojeg izražavanja čovjeka. Ne može se nacrtati ljubav u jednoj slici, ali se može sa jednom rječju. Pjesma je sklop atmosfere, riječi i melodije, odnosno jedinstvo emocije i energije“.

Ono što Petra čini pjesnikom jeste to što sam uspio da pronađem koncept u ovoj knjizi. On ima mnogo misli i dilema; bori se sa riječima, porađa svoje pjesme. Ali, on ih nije samo nabacivao;  odgovorio je na osnovna pitanja koja se nalaze u nazivu ove knjige. Dakle, dan bez noći je bezdan. To je ugao pod kojim on gleda na svijet oko sebe. Druga stvar je njegova pjesma "Grobnica". Poezija je za život, za življenje. Nije samo za police. I  nije samo za pjesnika“, naglasio je Staničić.

 O svojoj zbirci poezije govorio je i sam autor, Petar Popadić: „Savršenstvo tragedije leži u tome da, što se više zuri u bezdan, bezdan više uzvraća pogledom, dok smisao za tragediju jača ili slabi sa strastima, sa opijenošću. A te unutrašnje bure, raskovitlane neograničenom željom za ljepotom, sveopštim pritiskom, tjeskobom, nemirom, neprekidnim oštricama misli, emocija, te neiscrpne bure moraju da lome pjesnike dok ih najzad ne preplave i slome. Do tada, pjesnici će pisati opijeni svakim trenutkom, bilo rđavim ili dobrim".

Zbirka pjesama „Ničiji bezdan je nastala u zadnje tri godine koje sam proveo u Podgorici, u gradu koji nema da ponudi gotovo ništa, osim sjevernog vjetra i obilja vremena koje proizilazi iz kulturne nemaštine. Ali, u tom preobilju vremena je ključ, jer kada se njime zagospodari može se otkriti radost stvaranja i radost uništavanja, i potrebna samoća. O mojim pjesmama neću pretjerano govoriti. One ništa ne dokazuju, one su nedovršene i ne treba ih dovršavati. U poeziji i stvaralaštvu poprilično je jednostavno,  kako kaže Niče: Treba samo vladati sposobnošću da se neprekidno vidi živa igra, i stalno živi okružen četom duhova, pa da se bude pjesnik“.

Na kraju večeri posjetitelji su dobili primjerak knjige.

Večer je glazbenim izvedbama upotpunio profesor Romeo Lukšić na gitari.