Uzgon je antigravitacijska sila koja potiskuje uvis biljne sokove, odiže krila zrakoplovu i kobilicu lađi, pa je time i zamjenska metafora koja upućuje na uzdignutoga čovjeka u svijetu ništeće ljudskosti i odbačenih vrednota / Izgubili smo osjećaj uvažavanja za majku prirodu i moć razlikovanja dobra od zla / Bez ukorijenjenosti u svom dalmatinskom i hrvatskom tlu ne bih mogao biti građaninom svijeta / Jezik je dinamo, kotač vječnoga kretanja i vraćanja, u svojoj ukupnosti i sabranoj hrvatskoj blistavoj trojednosti; izvor narodne biti, put u zaljubljenost i jastuk našemu počinku

Ugledni hrvatski diplomat, trenutačno veleposlanik u Iranu, liječnik po struci, internist i supspecijalist gastroenterologije i hepatologije, Drago Štambuk autor je apartnoga poetskog opusa i rijetkog umjetničkog senzibiliteta. Zbog visokoestetizirana pjesništva velike idiomatske složenosti, širokog tematskog i motivskog bogatstva, leksički pregnantna i duboko spiritualna, jedan je od najistaknutih suvremenih hrvatskih pjesnika.

Njeguje danas potisnutu duhovnost i opjevava univerzalne teme kroz motive patnje i stradanja. Kao poetski nomad amalgamira u stihovima mitsko i moderno, hrvatsko i strane kulture te dokazuje kako je moguće istodobno biti kozmopolit i domoljub. Čuvar starih riječi, ali i tvorac novih (za što je i višestruko nagrađivan na Šreterovu natječaju), u svojoj je poeziji neprestance u potrazi za dušom riječi.

Prošla mu je godina bila po mnogočemu posebna. Uz mnoštvo ukoričenih noviteta, ovjenčan je poetskom nagradom Tin Ujević koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika, za pjesničku zbirku Angjeo s bakljom, Atahualpa u izdanju nakladničke kuće Tonimir iz Varaždinskih Toplica. Postao je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a nakon što je 2019. njegova zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što proglašena kulturnim dobrom i stavljena na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine, prošle je godine obilježio tridesetu godišnjicu svehrvatske jezično-pjesničke manifestacije posvećene trojednoj naravi hrvatskoga jezika, Croatia rediviva ča-kaj-što, koju je osnovao na otoku Braču palindromske 1991.

No i ovu godinu započeo je objavljivanjem važne knjige, zbirke Uzgon (Školska knjiga, Biblioteka Rukovet, urednica Miroslava Vučić), koja pokazuje bogatstvo i slojevitost njegova poetskoga postupka, te stavlja kritičare pred prave interpretativne izazove, a širokom čitateljstvu nudi obilje materijala za uživanje u nepreglednim umjetničkim svjetovima. Nije čudo da je zbirka već prozvana krunom njegova stvaralaštva.

Akademiče Štambuk, u zbirci pjesama u prozi Uzgon čitamo zgusnutu poeziju, vibrantnu i iznenađujuću, u kojoj upada u oči obilato spajanje različitih diskursa, stilova, načina pisanja. Kako ističe u pogovoru Davor Šalat, tu su gotovo sve vaše teme: rodni Brač, Dalmacija i Hrvatska, katastrofično i katarzično viđenje hrvatske povijesti, standardni jezik i narječja, spiritualnost, odnos prema Bogu, apokaliptično viđenje suvremenog svijeta i kršćanska nada, uranjanje u druge civilizacije i kulture. Doživljavate li tu zbirku svojevrsnom sumom vašeg opusa?

Svaka posljednja knjiga osobita je samim time što je posljednja. Ukoliko svjedoči rast i nudi poetska otkrića, a na pravi način zaklanja tajne i donosi bitne uvide u ljudsku kob, držati ju je autentičnim uratkom; sve što je samosvojno – u prenesenom smislu istinito – zavređuje, nadati mi se, pozornost posvećena čitatelja. Posvećenost je danas ignorirana i zabačena kategorija; na svećenike riječi, s obiju strana pisanja i čitanja, računati je kao na rijetke zvjerke i malu, odabranu četu književnih poslenika, premda i bez čitatelja autor nad kojim stoji Damoklov mač ljudskog usuda pisao bi svejedno; tako i za jedno jedino samotno biće koje bi htjelo, a možda, u idealnim okolnostima sretnih koincidencija, i moglo autora razumjeti. Sićušan je sud u kojemu vrije gorak lijek što driješi čvorove nadomjesnom čitanju. Uzgon je antigravitacijska sila koja potiskuje uvis biljne sokove, odiže krila zrakoplovu i kobilicu lađi, pa je time i zamjenska metafora koja upućuje na uzdignutoga čovjeka u svijetu ništeće ljudskosti i odbačenih vrednota, prvenstveno onih duhovne provenijencije. Svijet se nepovratno promijenio urušivši se i naša bogomdana ljudskost pod velikim je upitnikom; izgubili smo osjećaj uvažavanja za majku prirodu i moć razlikovanja dobra od zla.

Pišete o velikim temama, danas pomalo zaboravljenima, o Bogu, domovini, narodu, obitelji, zavičaju. Zašto?

Pišem o onome što me dira i navire u odnosu sa svijetom, njegovom zaludnom uznijetošću i poraznim padovima kano kod Ikara kada se odveć približi Suncu. Ne pitajte zašto pišem; na to pitanje nemam odgovora. Iako bih mogao, posve usputno ali uvjerljivo, dodati da su suvremena ugroza i osama navedenih pojmova dodatno gorivo mojoj stvaralačkoj ognjici. Zalagati nam se za sve što je nepravedno prezreno i odbačeno, a što držim esencijalnim za naše ljudsko biće, našu višu ljudskost i njeno neumitno i zastrašujuće propadanje.

Što vam je pružila forma pjesme u prozi, geometrijski strogo strukturirana, kojom pišete u knjizi?

Strogost strukture dala mi je krletku u kojoj pjevaju moje, strahom i agonom natopljene, vijugave i isprekidane, opiruće rečenice dok zazivlju slobodu izvan utvarnoga kruga, i navode na put raspetoga, patničkog a sućutna, pjeva – onakva kakav samo duševni poiesis prepoznaje i sluti.

U tim pjesmama u prozi primjetan je osebujni pjesnički subjekt koji nastupa poput suvremene reinkarnacije pjesnika-proroka, onoga, kako piše Šalat, koji povišenim poetskim govorom izriče istine o svijetu. Može li danas pjesnik biti prorok? Moć i uloga poezije danas?

Poeta vates; o kako bi to bilo dobro biti kada bi biti pjesnikom-prorokom bilo nam dano. Proročko nije uvijek u posjedu proroka, pa ma bio on i mag riječi; iz rosnih visina dolaze proroštva i sklad više moći, bogovima imanentan, a odabrani pozemljari samo su prijenosnici koji Bogu, s velikom harnošću, vraćaju od Njega posuđen im jezik. U jeziku je moćno i plemenito oružje, a kako ćemo ga upotrijebiti i koliku korist ljudstvu donijeti njime – nije nam znano. No jezikom se može sijati i zlo, može biti prijetvoran i zloguk. Njime se dijagnosticiraju bolesna stanja ljudstva i svijeta, nakon čega slijedi terapija, ukoliko zemaljskim ranama i bolestima uopće ima lijeka. A poezija – ona je moć najnemoćnije alatke i oskudica koja hrani obilje.

Nedavno vam je izišao CD u izdanju Cantusa pod naslovom Duša riječi / Kotodama, na kojemu govorite svoju poeziju. Zapis je star desetak godina i nastavlja se na vaše japansko iskustvo doživljavanja i izgovaranja poezije. Vaša poezija, bez obzira o čemu je, kao da uvijek traži dušu riječi. Koliko ta potraga potječe iz duhovnih obzora japanske kulture?

Iza riječi uvijek stoji rezonancijska govorna i valna popudbina, koju snažno ćutim još od ranog djetinjstva dok sam zborio i pjevao u kućni zdenac, i naginjući se na nj osluškivao jeku svojih riječi, nosio je na krilima osjajene i probuđene duše. Možda nikada nisam bio sretniji u životu nego u trenucima potpunog uranjanja u nepoznatu zvukovnu milost; slično sam tih formativnih godina koje me učiniše osjetljivijim bićem, doživljavao i padanje u san na terasi rodnoga mi doma na Braču, pod tamnomodrim nebom, dok tonuo sam u beskrajno more živih zvijezda. Japanska kultura samo je posudila ime onomu što od djetinjih dana iskusih i odavna u sebi znah. Pjesnicima je dano imenovati pojave, pojmove i stanja; potonje gotovo da i ne postoji prije nego mu imenovanjem udahnemo božansku iskru.

Kad smo kod dalekih kultura, izišla vam je i knjiga pjesama na perzijskom naslova Damavand, s onu stranu mora u prijevodu hrvatskog Iranca Ebtehaja Navaeya. Kakve su reakcije?

Reakcije u zemlji pjesnika, slavuja i ruža, jer Iran jest poetska postojbina, bile su razotkrivajuće. Čuo sam bitne komentare o svojoj poeziji koje nikada prije nisam doživio u svojoj domovini. Predstavljanje rečene zbirke, posvećene svetoj perzijskoj planini, ugaslome vulkanu Damavandu, zbilo se na noć Yalde, najduže i najmračnije noći u godini, zimskog solsticija, u Ferdowsijevoj dvorani prepunoj publike u središtu starog Teherana. Yalda je noć kada Iranci, redom i obrazovani i priprosti, u svojim domovima čitaju poeziju svojih velikih pjesnika, poglavito Hafeza, Rumija, Atara i Saadija. Gotovo ni jednog sastanka s iranskim dužnosnicima nije bilo, a da nije počinjao s njihovim referiranjem na moju knjigu. Ništa čudnoga za Iran u kojemu se prema pjesnicima odnose kao prema božanstvima, a političari ne drže govore bez barem nekoliko citata iz vrhunskoga pjesništva. Ministar vanjskih poslova Javad Zarif za vrijeme hrvatskog predsjedanja Europskom Unijom u Iranu (gdje nema predstavništva Unije, pa sam bio i njezin veleposlanik) predstavljajući me visokom predstavniku Unije, Josepu Borrellu, za vrijeme službenog posjeta, nazvao me mistikom.

Hrvatsko indijsko-društvo objavilo vam je zbirku pjesama Slon siroče, izbor iz vaših knjiga pjesama Uklesano u planinama i Crni obelisk. Niz je to intimnih, duhovnih i mističnih, ali i svakodnevnih, životnih zapažanja, vaša metafizička ispovijed i poetički dnevnik vašeg boravka u Indiji. Što možemo naučiti od tihoga prosjaka i slona siročeta? Koliko je vaša duhovna domovina zapravo Indija?

Duh stoluje u našim srcima. Potrebno je samo, ma gdje bili, pounutriti rečenu spoznaju; svaka zemlja ima svoje duhovne struje i staze, svoja sveta mjesta, sakralnu geografiju, ezoterične preporuke i paradoksalna naravoučenja, a osobito zemlje duboke, složene povijesti i uljudbenih dosega. Imao sam sreće služiti domovini Hrvatskoj u velikom broju upravo takvih zemalja koje otvorena i znatiželjna posjetitelja, pa bio on i poklisar, podučavaju svojoj duhovnosti. Brojni su načini ezoterijskih putovanja, ali u svim religijama i traženjima cilj je uglavnom isti – sjedinjenje sa Svevišnjim, Stvarateljem svijeta i pobožanstvenje čovjeka. Stoga to više boli suočavanje s današnjim drastičnim uništavanjem iskonskog poslanja ljudske rase.

Krajem prošle godine Arheološki muzej u Zagrebu objavio vam je zbirku pjesama Zlato i prah kraljeva. Mnoge vaše pjesme direktno komuniciraju s nekim spomenicima u posjedu Muzeja, primjerice sa znamenitom Zagrebačkom lanenom knjigom. Što pjesnički kozmopolit crpi iz mitologije i ostataka starih kultura?

Mitovi, poput onih o stvaranju svijeta i čovjeka, uvijek su u dosluhu s ljudskim potrebama i arhetipovima; obrasci su za ponašanje i podučavaju osjetljive pojedince svemu što je bitno za njihov duhovni rast i plemenito, vertikalno vrijednosno ustrojstvo. Biti nam je uspravnima, a stare kulture riznice su blaga Božjega kojim nam se hraniti i uspravljati prema Stvoritelju, približavati se njegovoj beskrajnoj milosti. Knjiga je nastala tako što je bivši ravnatelj Muzeja Ante Rendić Miočević bio naumio da pjesma Liber linteus Zagrabiensis koju sam napisao 1986. uđe u katalog posvećen Zagrebačkoj mumiji čiji su povoji, kada bjehu odvijeni i konzervirani, otkrili najstariju lanenu knjigu s najduljim etruščanskim tekstom u povijesti. Nije mu to tada uspjelo, ali je dogovorio i bolju opciju – knjigu pjesama koje se referiraju na artefakte (popraćeno fotografijama) egipatske, grčke, rimske i starohrvatske uljudbe.

Vaša je poezija obilježena elementima indijske, arapske i japanske kulture, kao i brazilske i iranske. No te komponente uvijek preplećete s onim zavičajnim i domovinskim. Zašto?

Prelijepa naša domovina dio je svijeta, ali je i svijet, jedinstveni plavi planet, također naša ljudska domovina. Kod mene ne postoji razgraničenje između svijeta i domovine; obje strane uravnotežuju moje biće, tvarno i spiritualno; integrirane su na najbolji mogući način. Bez ukorijenjenosti u svom dalmatinskom i hrvatskom tlu ne bih mogao biti građaninom svijeta. Ljubav se može samo množiti u krugovima koji se šire, i njoj nikada nije uputno nametati jaram, jer to bitno umanjuje našu ljudskost. Gdje god jesam, otvoren sam svijetu, primam ga u svoju nutrinu, radujem mu se, ali mu se i nježno opirem svojom hrvatskom popudbinom – jedno s drugim preplećem i stvaram svoj poseban inkluzivni svijet poetske i ljudske interferencije. Pitate zašto – ne znam, takva mi je narav, znatiželjan sam i tražitelj; oduvijek nastojim prodrijeti u bit svake uljudbe, čime ona postaje dio mene i gradi moj ljudski i poetski identitet.

U izdanju Školske knjige izišao je vaš izbor i prijevod iz pjesništva Hermanna Hessea, pod nazivom Heimweh / Domotužje. To je zasad jedini prijevod Hesseove lirike na hrvatski jezik. Zašto baš Hesse? Leži li razlog u činjenici da poetski dio Hesseova opusa pobuđuje manje zanimanja od proznog?

Hessea sam preveo davno, netom nakon odsluženja JNA u Beogradu i Puli. Toliko me mučio i ništio militaristički duh tijekom te, za mene bolne, godine, da sam vrativši se doma u Split počeo tražiti lijeka svojoj induciranoj nesreći, tom vojnom otrovu, i našao sam ga slučajno u Hesseovoj pitkoj, jednostavnoj, ljudski snažnoj i sućutnoj, mirotvornoj poeziji. Danima sam sjedio u staroj splitskoj Knjižnici Marka Marulića kraj Đardina i prevodio s njemačkoga (koji sam radi spremanja za studij medicine u Beču godinama intenzivno učio) i čistio se od vojnoga zapta koji sam zaista teško podnosio.

Kada ste istinski žedni, želite piti vodu, običnu vodu, a ne alkoholna i ina sofisticirana pića; eto takvo je upravo bilo Hesseovo pjesništvo, poput vode potrebne mojoj ožednjeloj duši.

Šteta da ljudi ne čitaju Hesseove pjesme; on štošta znade, i podučava u njima, o ranjenoj i krhkoj, bolnoj ljudskosti.

Zašto ste se odlučili baš za prijevod ranoga Hesseova pjesništva? Što u njemu korespondira s našim vremenom?

Hesse je bio i jest ikona njemačkih pacifističkih pokreta, a poslije užasa Prvog i Drugoga svjetskog rata koji su silno unizili čovječanstvo, iz osobnog sam iskustva služenja u JNA, naravno na nižoj razini i s bitno manjim opsegom ranjenosti, suosjećao s ratnim patnjama ljudi koji čeznuli su mir kao kruh svagdašnji, držeći ga najvećom vrednotom, humusom iz kojega vlati duše rastu. Prevođenje njegove poezije bilo je melem za moju potištenu, zgnječenu dušu. I današnji je svijet prepun sukoba i ljudskih nesreća, pa je Hesseovo mirotvorstvo potrebno nam više nego ikada, a bit će tako, vjerujem, dok je svijeta i vijeka.

Prošle ste godine za pjesničku zbirku latinoameričke poezije Angjeo s bakljom, Atahualpa ovjenčani nagradom Tin Ujević. Čini mi se da mnogo toga dijelite s Tinom. Istina?

Kao rođeni Bračanin doživljavam Tina svojim po njegovoj bračkoj majci, jednako kao i Nazora; Ujević je autentični, genetski otočanin koji razumije inzularno otpadništvo od čvrstog kopna, a preko oplakujućeg mora – i uraslost u vodenu masu. Otočani, to izjavih prije desetak godina na predavanju u Tokiju, imaju u sebe uključenu dvostrukost ili energetske protutijekove; jedan prema van, drugi prema unutra – čime mikro- i makrokozam dolaze na svoje i umnažaju snagu otočnoj osobnosti.

Ujević je, da sažmem, vrhunski pjesnik-otočanin koji s vrgoračkog Matokita i bračke Vidove gore nadgleda Zemlju i njene neizvjesne, nesagledive pute; stoga bjeh počašćen Tinovom poetskom blizinom višega reda i ozarene kozmičke svijesti – osobito zbog njegova snažnog i poticajnog osjećaja ljudskog bratstva i sestrinstva.

Veselko Tenžera komentirajući u Vjesniku vaš prvijenac Meu namin nazvao vas je razbarušenim jezikoslovcem. Vi kažete jezik je koineizacijska magma, eruptivna slitina, legura, mašina, stroj, i zaključujete: „Jezik je neprebolna pukotina koja se nikada neće zatvoriti.“ Što je vama hrvatski jezik, što je on poeziji?

Jezik je dinamo, kotač vječnoga kretanja i vraćanja, u svojoj ukupnosti i sabranoj hrvatskoj blistavoj trojednosti; izvor narodne biti, put u zaljubljenost i jastuk našemu počinku. Hrvatski jezik, njegov mili šum, uljuljava i budi istodobno, nosi i ispisuje Hrvata povijesnu sudbinu – po njemu smo sve što jesmo. Bez njega ne bi bilo hrvatske poezije, pupoljaka i cvjetova duša koje nektarom vječnosti pune odbačeni kalež povijesnog poslanja i svrhe.

Kroz svoju, kako sam je nazvao prije četiri decenija, Zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što, a koja je 29. studenoga 2019. proglašena kulturnim dobrom i stavljena na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine, u tridesetogodišnjoj praksi navedene smotre ukazivao sam na to što nam i kakav nam jezik jest. Zlatna formula bila je u temelju manifestacije koja njezinom afirmacijom i promicanjem preslaguje odnos prema hrvatskome jeziku i upire, nadati mi se i vjerovati mi je, u njegovu bolju budućnost. Nužno je reći da ne želim da Hrvati preko noći postanu nepismeni; hrvatski se štokavski književni standard sjajno potvrdio, no što preostaje jest otvoriti na standardu prozorčiće i omogućiti spontano, nenasilno, ulaženje blistave leksičke pričuve podstandarda: čakavskih, kajkavskih i štokavskih. Zalažem se za koineizirajući, slitinski proces osmoze i obogaćivanja hrvatskoga jezika; dopustit mu je i omogućiti slobodu, u teško stečenoj državi, eda sebe gradi i slaže prema osjećajima i zasadama naroda koji njime govori. Joseph Brodsky, dok sam ga sretao u Londonu, ponavljao mi je kako je ruski jezik njegova domovina; jednako bih, s punim dahom, mogao ponoviti i sam da je hrvatski jezik, sve njegove dionice, moja jedinstvena idealna domovina.

U predgovoru reprinta zbirke Meu namin napisali ste da ste počeli pisati kad ste došli studirati u Zagreb, jer ste bili osamljeni u hladnom, zimskom Zagrebu i otvorili rokovnik, očev poklon, i na pučinu njegova papira ispisali svoju prvu pjesmu o maslini na otoku. Pišete li još istu pjesmu?

Pjesnik uvijek, metaforički, piše istu pjesmu; one su otisak njegove nutrine, odraz njegova uma i osjetila: vida, sluha i opipa. Nesvjesno sam, gotovo makinalno, počeo upisivati riječi, rečenice i stihove u darovani mi dragocjeni rokovnik; toliko je bio lijep da sam imao potrebu dodati ljepotu ljepoti. I tako sam počeo. A kada sam shvatio da me ozaruje, nastavio sam pisati i izvan rokovnika, po papirićima, rubovima računa, svega čega sam se mogao dohvatiti. Složio sam prvu knjigu tiskanu u Splitu; preostalo je povjesnica.

Na koji način vas određuje otočna geografija, otočno nasljeđe, što za vas znači biti otočanin, što bi vaša pjesma bila bez otoka?

Već sam dijelom na to pitanje odgovorio; otočna milosna, a kadšto i silno teška izdvojenost, njegova morska uraslost – rukom pod ruku uvezuju mirisni, oštri zavičaj i bijeli svijet; odgajaju težake predane zemlji i moreplovce posvećene pučini i nebosklonu. Otočanin je tako istodobno i ukopan u zemlju i odriješen od nje. More je najljepša od svih grobnica, a groblja pored mora sanjaju konac svijeta u metempsihotičnom dodiru elementarnih supstancija i zanijetih fenomena.

Koliko pjesnika, toliko pokušaja definiranja pjesništva. Vaš stih kaže: „Moja pjesma / tamni je amulet / stavljen na mjesto srca.“ Znali ste i reći: „Poezija je sol jezika.“ Koji je vaš pokušaj definicije?

Mogao bih vam nabrojiti, bez ikakva skanjivanja, desetine svojih definicija, a upravo je neuhvatljivost prave, jer nje i nema, ljepota pjesništva. Pisati poeziju bolni je i blagoslovljeni privilegij, a bude li i predanih čitača, ništa više od života nije potrebno tražiti nit’ očekivati.

 Autor: matica.hr