Mediteranska obala uvijek je obilovala bajkovitim prizorima, koje su bili česta inspiracija i nadahnuće mnogim stvaraocima, ne samo onima koji su svoj život vezali za to podneblje, već i onim slučajnim prolaznicima koji su okusili ljepote Mediterana. Plavetnilo mora, let galebova, ali i mnogi drugi idilični prizori koje se odigravaju kraj mora, predstavljale su (i predstavljaju) gotovo neiscrpan izvor inspiracije.

Ipak, među mnogim stvarima u našim krajevima, jedna je naročito našla svoj izraz u umjetnosti. Riječ je o  barci, dijelu svakodnevnog života  primorca; ribanje, izvlačenje mreže iz mora, ali i obilazak zaljeva: s njom se i u njoj se živjelo, a ljudi su o njoj posebno vodili računa. Baš ta drvena barka, koja je čuvala uspomene ne samo svakodnevnog života, već i nekih sentimentalnih trenutaka,  bila je čest motiv u mnogim pjesmama, književnosti, slikama, a kasnije i fotografijama. Uz barku se vezuju i mnoge domaće izreke i izrazi poput „prijatelja od barke“ ili „zatvori vrata, nisi se u barku rodio“. O njenoj upotrebi u svakodnevnom životu Neven Staničić zapisuje: „Zamislite ovu obalu prije 200 ili 300 godina. Bez puteva. Trebalo je živjet, ribat, gradit i stić. Provest potrebe, hranu i kamen za ove silne palate bokeške, za crkve i zidine. Moglo se jedino s mora. Uz barku.“[1] Ono što je barka predstavljala na moru, na kopnu je u tom periodu bio magarac.

Barka, kao jedna od neophodnosti  života na moru, ali i svoje prisutnosti kroz religiju i mitologiju, pojavljuje se kao značajan simbol, a samim tim i opravdava svoje prisustvo u umjetnosti. U grčkoj mitologiji je poznata Haronova barka u kojoj je prevozio duše s jedne na drugu obalu rijeke Stiks.

Dok je religijska tema, odnosno legenda o potopu, govori o Noevoj barci, koja je sadržala je po jedan muški i ženski primjerak svih živih bića koji su trebali nastaviti život nakon velikog potopa. U ovom slučaju barka ima simboličko značenje odnosno simbol je spasenja, dok je u ikonografiji prikazivana u obliku košare koja pluta, a kasnije kao oblik kuće na vodi ili poput realističke predstave broda.

Ipak, barka koja je inspirirala mnoge umjetnike je obična, drvena barka, koja nije poput Haronove prevozila duše, ili Noeve koja je simbol ljudskog spasa. Tako jednostavna i naizgled obična svoje mjesto pronašla je na mnogim kompozicijama, ne samo tivatskih slikara, već i mnogo šire. Barke su na svojim djelima ovjekovječili mnogi tivatski slikari (Anton Pean, Momo Macanović, Ljubo Popadić, Boris Dragojević...), koji barku prikazuju nekad kao centralni motiv, dok nekad prikazuju svakodnevne prizore u kojim je barka dio kompozicije, odnosno detalj na slici.

S obzirom da je barka dio gotovog svakog bokeškog pejzaža uz more, ne čudi što sve češće pored slikara, ovakve kadrove bilježe i fotografi. Stoga priču o drvenim barkama obilježili su i brojni fotografi. Posebno zabilježeno uradila je to i dr. Maja Đurić na svojim fotografijama, ciklus koji je nazvala „Život drvenih barki“ koje je tivatska publika imala priliku  pogledati u Zbirci pomorskog nasljeđa u Porto Montenegru. Čitav ciklus drvenim barkama poklonio je i Zoran Nikolić.

Barka je simbol putovanja, a najčešće simbolizira prelazak iz svijeta živih u svijet mrtvih. Također, kada se nađe u sred bure i oluje, može simbolizirati životnu opasnost, kao i spasenje i plodnost.

Barke, na našim prostorima ne nose samo simboličko značenje, one prikazuju način primorskog života, ali i običaja koji se prenose u obiteljima  sa koljena na koljeno. Ipak, sve je manje jedinstvenih, autentičnih drvenih barki, koje možda i najbolje svjedoče o jednom vremenu, mjestu i ljudima. I, kako Staničić zaključuje: „Drvena barka je onda zaista bila sve! Tempi passati! Danas barke služe drugim stvarima... i sve su više „plastične“.“[2]

Marija Saičić

 Literatura:

1. Lica mog vremena, Duško Miljanić, Centar za kulturu Tivat, Tivat, 2020.
2. Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.
3. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. Anđelko Bandurina, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povjest umjetnosti, Zagreb, 1979.

Foto: Zoran Nikolić