Budući da je srbijanski Zakon u kulturnome nasljeđu i dalje jedna od glavnih tema ovdašnjih medija i budući da se srbijansko Ministarstvo kulture i informiranja ponovno oglasilo (https://www.telegraf.rs/pop-i-kultura/aktuelno-kultura/3447324-ministars...), možda nije zgorega podsjetiti kako je pitanju pripadnosti dalmatinske (pa time i dubrovačke, ali i bokeljske i barske jer su Bar do 1571., a Boka do 1918. pripadali Dalmaciji unutar različitih državnih tvorevina) književnosti glasoviti srpski filolog Jovan Skerlić posvetio uvodno poglavlje Istorije nove srpske književnosti (1914.) Poglavlje nosi naslov Početak nove srpske književnosti. U njemu, među ostalim, Skerlić navodi: „Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost oko 1835. godine,  za vreme ilirskog pokreta, bila je od velikog uticaja za stvaranje nove hrvatske književnosti (…) Za tu književnost u Srba se gotovo nije ni znalo, i ako je ko od obrazovanih Srba i poznavao, nije je smatrao kao svoju.“ Skerlić u idućim redcima domeće kako se tek od 60-ih godina XIX. stoljeća u Srba ističe važnost dalmatinske književnosti, ali da su tek „u najnovije doba“ Srbi počeli proučavati dalmatinsku književnost, „ali samo u obliku specijalnih naučnih istraživanja“. Slično zaključuje i za druge pokrajinske južnoslavenske (da budemo jasni – hrvatske) književnosti: „Isto tako bez većeg uticaja su bile i ostale lokalne i katoličke književnosti naše, bosanska književnosti XVII i XVIII veka, slavonska književnost XVIII veka.“ Najupečatljivija je Skerlićeva misao: „Jedna stvar je van svakoga spora: dalmatinska književnost nije ni po čemu uticala na stvaranje nove srpske književnosti u XVIII veku.“

Na temelju čega je mjerodavno srbijansko ministarstvo zaključilo da je dubrovačka književnost, za koju Skerlić izrijekom navodi da je „naročito“ utjecala na oblikovanje hrvatske književnosti, „i srpska“, ni još 20 udžbenika Gaje Petrovića iz Logike ne bi dalo odgovora.

Autor: Dr. sc.Domagoj Vidović