Zahvaljujući Mariju Talajiću doznadoh kako je ove godine Matica srpska objavila Rječnik srpskoga jezika te nakon izdavanja pravopisa i normativne gramatike dovršila objavu temeljnih normativnih priručnika ijekavske inačice srpskoga jezika. Predsjednik Matice srpske Dragan Stanić pritom je izjavio da je „ijekavski štokavski prostor jedno plućno krilo srpskoga jezika“, da „svako sužavanje u pogledu osnovnoga poimanja cjeline srpskoga jezika vodi nas (Srbe, op. p.) katastrofalnim ishodima u budućnosti“ te da bi odustajanjem od ijekavice Srbi „pomogli interese vlastitih neprijatelja“. Te se misli mogu primijeniti i na hrvatsko ozemlje na kojemu je stanje umnogome složenije jer je znatno raznolikije s trima narječjima te štokavskim narječjem koje osim ekavske i jekavske inačice, ima i ikavsku inačicu. U gore navedenim Stanićevim riječima nema ništa sporno, ali ima u sljedećima. Stanić, naime, tvrdi kako se na „srpskim zapadnim prostorima planiralo ne samo otimanje štokavske ijekavice, nego i nove vidove etničkoga čišćenja“. Iz toga dijela izlaganja shvatio sam da sam duhovno neozbiljan Hrvat jer bi, po Stanićevu mišljenju, svaki duhovno ozbiljan Hrvat morao biti ozbiljno etički opterećen time što su se Hrvati odabirom jekavice strateški opredijelili za „globalni projekt etničkoga čišćenja i genocidne projekte usmjerene protiv Srba“. Svekolika je štokavska (i)jekavica, i hrvatska, i crnogorska, i bošnjačka, domeće Stanić, „zasnovana na temeljima srpskoga narodnog jezika, tj. Vukova jezika“. Sad je red da Staniću odgovorimo protupitanjima. Prvo, kako bi hrvatska štokavska jekavica uopće mogla biti zasnovana na srpskim govorima i Vukovu jeziku kad su hrvatski štokavski jekavski jezični priručnici (npr. Kašićeva gramatika i rječnik te Mikaljin i della Bellin rječnik) od Karadžićeva rječnika stariji dvjesta godina? Štoviše, čak i štokavski dijalekti kojima danas Hrvati govore rubno, poput zetsko-sandžačkoga, kojim u znatno većoj mjeri danas govore Crnogorci, Bošnjaci i Srbi, a Hrvati tek u Boki i Svebarju, imaju starije jezične priručnike od Vukova. Tako je Bokelj Julije Balović koncem XVII. stoljeća (dakle, više od stoljeća prije objave Karadžićeva rječnika) objavio talijansko-hrvatski pomorski priručnik i, vidi vraga, talijanskomu etnonimu Slavo, dodijelio našu istovrijednicu Harvat. Drugo, u pogledu otimanja tuđe baštine dostatno se prisjetiti neprestanih pokušaja otimanja dubrovačkih hrvatskih književnika i njihovih djela. Ni drugi južnoslavenski narodi toga nisu pošteđeni, pa se cetinjski Oktoih, najstarija crnogorska tiskana knjiga, u srpskoj literaturi naziva prvim djelom srpskoga tiskarstva. Na koncu, pitam se koliko je duhovno ozbiljno pripadnike susjednih naroda prozivati za otimanje nepostojeće baštine (jer do Dositeja Obradovića srpska se književnost svodi na črte i rjeze) dok se istodobno tuđa postojeća pripisuje sebi, a i zanimalo bi me čuti kako to da dubrovačka književnost nije imala nikakva odjeka u Srbiji tijekom svih tih stoljeća dok je istodobno oblikovala i oblikuje hrvatski književni ukus. Prvo pomesti ispred svojih vrata, pa druge optuživati za genocidne namjere!

            U 101. godini u Baru je umro i u Zupcima pokopan Tomo Vukotić, najstariji Hrvat u Crnoj Gori, jedini Hrvat koji mi je savjetovao da se nikad ne ženim (Šta misliš zašto sam ovoliko živio?) i koji je preživio susret s Alom Caponeom (Nije bilo problema jer sam ćutao!). Kad su ga pitali zašto se vratio u zavičaj, bio je kratak i jasan: „Zla sudbina naćerala orla da zimuje među kokoškama!“

Domagoj Vidović, Rodu o jeziku, prosinac 2021., br. 1