Na daleki put je pošla, do jučer djevojčica jedna...

Kada smo se Maja i ja, 2014. godine sastale u njenom stanu, kako  bismo poznanstvom upotpunile tekst koji sam pisala o njoj, osjetila sam da će se iz tog susreta roditi prijateljstvo, uprkos generacijskoj razlici. Tada mi je, u posveti knjige „Tajanstva“ napisala: „Čuvaj svoje snove, jer uvijek treba pomalo sanjati“. Tako je moje sanjanje i počelo.

Draga Majo, Tvoj odlazak postaje mučan, i „da sam ja netko“ ko odlučuje, ne bi ga ni bilo. Iako su odlasci prirodni tok našeg životnog puta, teško će biti pomiriti se sa tim da Tvoja ličnost više ne obasjava naša srca. Ti si bila sunce, a mi, koji smo imali priliku da prozborimo sa tobom, da se družimo, da osjetimo tvoju dobrotu, bili smo upijači svega lijepog, plemenitog i nježnog. Tvoja kreativnost pokretala je sve nas. Tvoja dobrota nam je davala vjeru da ljudi čuvaju ono najljepše u sebi i poklanjaju drugima. Tvoji stihovi su postali neodvojivi dio našeg kulturnog blaga. Boka je pustila suzu Tvojim odlaskom, jer si zadužila pokoljenja, svojom posebnošću i ljudskošću.

Njegoš je zabilježio: ...vile će se grabit o vjekove, da vam vjence dostojne sapletu, vaš će primjer učiti pjevača, kako treba s besmrtnošću zborit. U smrtnosti ovoga života, tvoj lik i djelo postaju besmrtnost.

Neka Ti je vječna slava, ovjenčana vjencem sjećanja i trajnosti. Ostaju Tvoja djela, da nas napominju, opominju i ljubavlju okite.

Maja Grgurović