Propovijed na Tripundan

Don Anton Belan

3.II.2015.

Čovjekovo ime je bitna odrednica njegovog identiteta. I u Starom i u Novom Zavjetu Bog zove čovjeka njegovim imenom. Prisjetimo se samo slike iz Starog Zavjeta, grma koji gori a ne izgara. Mojsije promatra taj čin i čuje glas: Mojsije, Mojsije, izuj obuću, jer mjesto na kojem stojiš je sveto (usp. Izl 3, 4-5). Evo i jednog primjera iz Novog Zavjeta…Isus tri puta zove: Šimune Petre, ljubiš li me (usp. Iv 21,15-19). Sam Bog, dakle, izgovara čovjekovo ime, po njemu ga prepoznaje i na njega se čovjek odaziva.

Pod svodovima ove katedrale, kojoj je prethodila, ona prva crkva iz prve polovice IX. stoljeća, već više od 1200 godina odzvanja jedno ime koje je dalo identitet ovome gradu. Tripunovo je to ime! Mladić od 18 godina, Grk iz Male Azije, vojnik u Rimskoj vojsci, kao poganin prihvata kršćanstvo. Progoni kršćana, u vrijeme imperatora Decija oko 250. godine, dovode ga pred Akvilina, rimskog prefekta, carskog namjesnika cijele Male Azije. Na upit Akvilina kako se zove i koje je vjere ponosno odgovara: Nomen mihi Tryphon est, religione Christianus sum – Ime mi je Tripun po vjeri sam kršćanin. Taj odgovor značio je već napisanu smrtnu presudu, ali budući da je Rimska država počivala na pravnim temeljima, te se još i danas izučava Rimsko pravo, nitko nije mogao biti osuđen bez pravno provedenog procesa. To je važilo i za Tripuna. Mogao se braniti, mogao je povući svoju izjavu, mogao je zatajiti kršćansku vjeru. Pokušajmo vidjeti sebe u takvoj situaciji. Kako bi se mi danas ponašali pred dilemom: Biraj život ili smrt. Nagon za životom, snagom nadilazi sve ljudske nagone. Čovjek po svaku cijenu želi sačuvati život. Ali Tripun pred sucem ponavlja: Po vjeri sam kršćanin. U osamnaestoj godini sam sebi piše presudu i svjestan je toga. Postoji za njega vrijednost koja se ako treba i životom plaća. Iako mlad, snagom srca spoznao je ono što drugi spoznaju snagom uma, a to je da se čovjek tri puta rađa a nikada ne umire. Prvo rađanje: biološko, fizičko; drugo rađanje: sakramentalno po tajni krštenja; treće rađanje: ono nakon smrti, kada prelazimo prag kojega zaklanja životni veo i kada se čovjeku otkriva ljepota Božjega lica koju smo na zemlji samo naslućivali i u nju vjerovali. Samo jaki u vjeri prepoznaju tu vrijednost i za njih ovaj efemerni i prolazni život ne predstavlja trajnu vrijednost. Prepoznao je i spoznao Tripun da čovjek nije samo ono fizičko, biološko i pojavno, koje nam se sviđa ili ne sviđa, koje je lijepo dok je mlado a ružno kad ostari. Za njega je život bio trajna ljepota, koja po besmrtnoj duši participira na vječnoj i neprolaznoj ljepoti Božjoj, a ona ne podliježe našem estetskom kriteriju, već kriteriju koji ima božanske korijene. Koliko nas je danas spremno životom posvjedočiti Krista? Koliko ljudi, kršćana, danas u svijetu lakše gube dušu nego život? Tripuna je onaj odgovor: Kršćanin sam odveo u smrt. I sada vas pitam, da li u smrt ili u život? Prije ili kasnije moramo odgovoriti na to pitanje.

Jučer su građani Kotora, katolici i pravoslavni, s dvije kadionice kadili njegove svete moći. Dvije kadionice, dva obreda, jedna vjera, jedan jedinstven kadioni miomiris koji se uzdizao pred Božje prijestolje kao jedinstvena molitva, ne katolika i pravoslavnih nego kršćana koji imaju jednoga Oca nebeskoga i svetoga Tripuna kao zaštitnika i zagovornika. Ovaj obred kađenja moći svetoga Tripuna, uoči njegovog blagdana više je jedinstven nego rijedak u kršćanskom svijetu. Predstavlja ekumenizam na djelu, ne ekumenizam za govornicom, u knjigama i na naučnim skupovima. Istina, ponekad se kršćani okupljaju zajedno da bi molili, ali ne i da mole zajedno. Kotorski primjer kađenja svetih moći jedinstven je i u tome što liturgijski obred kađenja obavljaju kler i laici. Biti katolik ili pravoslavac nije preporuka za vječni život, biti dobar kršćanin to je preporuka. Tripun je bio ubijen jer antički svijet nije prepoznao milosrđe kao vrlinu, ona to postaje s pojavom kršćanstva, štoviše, kršćanstvo milosrđe uzdiže na pijedestal blaženstva. Zato je Tripun blažen i svet a ne oni koji su ga osudili i oduzeli mu ovozemaljski ali ne i vječni život. Prepoznao je u rođenju Bogočovjeka, u njegovom životu, smrti i uskrsnuću konačnu sudbinu čovjeka. Zato je i odgovorio: Kršćanin sam. Niti katolik niti pravoslavac, niti protestant niti anglikanac, niti pripadnost bilo kojoj kršćanskoj denominaciji. Ako i mi budemo ovako odgovarali onda ćemo brisati sve one granice koje je kroz kršćansku povijest slaba ljudska narav pisala i politika nametala. Istina, pripadamo Crkvama koje su Crkve samo onda ako imaju 7 svetih sakramenata – tajni. Crkva nikad ne smije biti faktor gubljenja univerzalnog kršćanskog identiteta.

Slušaoci dragi, ako u bilo kojoj kršćanskoj Crkvi čujete drukčiju poruku, čuvajte se lažnih proroka, to su vukovi u janjećoj koži (usp. Mt 7, 15).

I danas, pri izlasku iz ove katedrale u teškim i lijepim trenucima našega života ponavljajmo onaj Tripunov odgovor Akvilinu: Christianus sum! – Kršćanin sam, jer i naše vrijeme ima nove Akviline, pa stoga molimo da po Tripunovom zagovoru ostanemo kršćani riječju i nadasve djelom. Amen!