Ljudi ubijaju sve druge vrste. Ubijaju kada im je to potrebno i kada nije. Imaju moć da lako i brzo ubiju ogroman broj jedinki. I jedino ljudi ubijaju svoju vrstu.
Ako se genocid definiše kao ubijanje određene genetski slične skupine - onda su ljudi genocidna bića. Neko manje a neko više, ali u prosjeku su svaka grupa ili narod jednako genocidni.
Genocidi na ljudima se ne dešavaju samo u logorima i drugim stratištima. Genocid se može napraviti i sistematskim bombardiranjem, biološkim, hemijskim i nuklearnim oružjem, koje upravo za to i služi. Zbog toga se većina ratova mogu podvesti pod pojam genocida. Pogotovu oni ratovi poslije kojih slijedi uništavanje materijalnih dokaza postojanja drugih naroda na osvojenim teritorijama, što čini genocid kompletnim i ispunjava njegovu svrhu.
U ratu se ubija uvijek bez ikakve osude, kazne, stida ili griže savjesti. Jer u ratu ili neposredno prije njega, nestaju sve civilizacijske norme. Tada se od činjenja najgorih zločina niko ne stidi. Štoviše, sa ubijanjem neprijatelja se uvijek ponosilo a najuspješnije ubice su proglašavane junacima.
Samo ponekad bi bili kažnjeni neki izvršioci ratnih zločina. A bez ikakve osude su prolazili naredbodavci, finansijeri, političari i oni što su ih podržavali, I niko od njih se ni zastidio nije.
Ratovi će se ponavljati dok se ljudi ne budu stidjeli učešća u ratu, dok ono bude moralno neprihvatljivo i društveno osuđeno. Dok ubice ne budu žigosane sramotom od koje će se njihovo potomstvo stidjeti.
Nakon drugog svjetskog rata je međunarodnom pravnom normom definisan genocid kao najteži vid ratnog zločina. Za ovaj zločin nije uvedena neka užasavajuća kazna koja bi ga razlikovala od drugih zločina za koje je predviđena maksimalna kazna. Uvođenje te pravne norme je bio pokušaj da se makar najgori ratni zločini ovjekovječe sramotom.
Zbog toga je donesena Rezolucija UN o Srebreničkom genocidu. Istina, dugo je trebalo da se donese. I tužno je izgledalo glasanje u kojem veliki broj zemalja nije učestvovao ili je glasao protiv.
Njenim donošenjem UN su prije svih pokazale kajanje i stid jer nisu spriječili genocid.
I danas bi se trebali stidjeti svi koji su podržavali zločince, koji su skrivali istinu, svi koji su negirali genocid. Trebaju se stidjeti i oni što su mirno posmatrali i svi koji nisu vjerovali da se genocid dogodio.
Trebaju se stidjeti i njihova djeca.
Danas bi se trebali zastidjeti svi ljudi jer pripadaju genocidnoj vrsti.
Od zločinaca je glupo očekivati da se zastide. Takođe, to ne treba očekivati od njihovih naredbodavaca, finansijera i političara. Oni stida nemaju. Da su ga imali ne bi napravili genocid na svojim sugrađanima i susjedima.
Marin Čaveliš / Portal Analitika