Željko Sekulović je autor i više zbirki poezije i drama, čime potvrđuje svoj stvaralački raspon i dubinu. Njegovo književno djelo ne ograničava se samo na proznu formu, već obuhvata i poetske i dramske izraze kroz koje autor izražava egzistencijalne i društvene teme, često proizišle iz složenih iskustava savremenog crnogorskog i šireg balkanskog prostora. Nedavno je objavio izuzetan roman “Samo naši ratovi”
Roman Samo naši ratovi Željka Sekulovića snažna je i potresna priča o ratu koji se ne vodi samo na frontu, već i unutar ljudske duše. Kroz lik mladog Rada, autor oslikava generaciju rastrzanu između naslijeđenih ideala i surove stvarnosti raspada jednog sistema, svijeta ,,Idela” lažnih vrijednosti i još lažnijeg patriotizma. Ovo je istovremeno književna analiza i emotivna hronika o unutrašnjoj borbi pojedinca suočenog sa društvenim i moralnim haosom. Roman Samo naši ratovi autora Željka Sekulovića sadrži ukupno 34 poglavlja, koja su tematski i narativno raspoređena tako da prate unutrašnji i vanjski put glavnog junaka Rada i sve njegove dileme. Sekulovićev roman, pisan na savremenom crnogorskom jeziku, odlikuje se ozbiljnim tonom i angažovanošću, prožet autentičnim autorskim uvidima. U nastavku slijedi osvrt na važne tematske slojeve ovog djela: psihološku karakterizaciju glavnog junaka, simboliku njegovog putovanja, prikaz ratne traume i društvenog pritiska, uloge sporednih likova, stilske osobenosti te refleksije o savjesti, odgovornosti i otporu.
Glavni junak Rade predstavljen je kao psihološki složen lik koji u sebi vodi najžešće bitke. Rastrzan je između žudnje za slobodom da pobjegne od rata i ograničenja sredine i potrebe za pripadnošću porodici, zemlji i generaciji. Njegove misli konstantno osciliraju između suprotnosti vrmenskih i prostornih dimenzija, samoće i zajedništva, iluzija i realnosti. Sekulović majstorski uranja u Radov unutrašnji svijet, razotkrivajući snove, strahove i dileme jednog mladića koji pokušava da nađe svoje mjesto. Radova unutrašnja borba nije samo lična ona reflektuje kolektivnu traumu cijele generacije koja je odrasla na ruševinama jedne ideologije, a nije sigurna kome sada pripada. Dok se rat rasplamsava, Rade se istovremeno bori sa vlastitim sumnjama i osjećanjem krivice da li je izdajnik ako želi pobjeći, ili ako ostane i učestvuje u besmislenom nasilju? Upravo ta dilema biti slobodan pojedinac ili odani član kolektiva čini srž njegovog karaktera i pokreće emotivnu identifikaciju čitaoca sa junakom.
Simbolika puta od Podgorice do Kopenhagena
Putovanje koje Rade preduzima – od rodne Podgorice do dalekog Kopenhagena nosi snažnu simboliku. Bježeći iz napete atmosfere rodnog grada prema uređenom sjeveru Evrope, Rade traži prividni spas i obećanu slobodu. Kopenhagen mu se ukazuje kao idealizovana oaza mira, prosperiteta i ličnog ,,spasa”. Međutim, autor postepeno ruši tu idealizaciju u tuđini Rade ostaje stranac, i među svojim rođacima gastarbajterima i među Dancima. Sloboda za kojom je tragao pokazuje se kao iluzija u uređenom danskom društvu on osjeća novu vrstu izolacije i ništavila. Nasuprot tome, Podgorica sa svojom jednoličnom svakodnevicom, skučenim pogledima i rastućim nacionalnim nabojem predstavlja drugi pol njegovog iskustva. Povratak kući ne znači i povratak miru zatečena stvarnost u Crnoj Gori jednako je prijeteća i nejasna kao i njegova egzilantska usamljenost. Radovo putovanje tako prerasta u unutrašnje hodočašće, preispitivanje sopstvenog identiteta i mjesta kome zapravo pripada. Kontrast između Podgorice i Kopenhagena naglašava poruku da bijeg od haosa nije rješenje nemiri se nose u sebi, preko svake granice. Ni jedno mjesto Radu ne nudi potpuni mir, što simbolično pokazuje da se pravi ratovi vode u čovjeku, bez obzira na prostore.
Trauma rata i pritisak društva generacijski konflikt
Sekulović realistički i potresno prikazuje posljedice rata na psihu pojedinca i tkivo društva. Rade se suočava sa brutalnošću rata prvo posredno kroz vijesti i strah od mobilizacije, a zatim neposredno na frontu. Rat koji bukti na dubrovačkom ratištu ne donosi herojstvo već haos i traumu mladići ginu ili se vraćaju slomljeni, moralne vrijednosti bivaju izvrnute, a Rade svakim danom sve jasnije vidi besmisao sukoba. Ožiljci rata nisu samo prisutni i vidljivi u njemu samom već i u njegovim noćnim morama i trenucima očaja oživljavaju prizori stradanja, unutrašnji lom postaje trajan pratilac. Istovremeno, roman snažno oslikava pritisak okoline na pojedinca u takvim vremenima. Porodica, komšije i društvo očekuju od Rada da “odradi svoje” u uniformi, da se ne iznevjeri tradicija i kolektiv. Tu se javlja i generacijski konflikt Radovi roditelji predstavljaju stariju generaciju koja je naučena na žrtvu za “viši cilj”. Oni istovremeno strepe za sina, ali i ćutke prihvataju da on mora ići u rat, kao da je to neizbježna sudbina. Njihova dvojaka uloga zaštitnički nastrojeni, a opet pod pritiskom naslijeđenih normi produbljuje Radovu dilemu. Osjeća se izdanim od društva koje ga šalje u rat bez svrhe pa i od roditelja koji ga nisu odgovorili od odlaska na front. U roman su utkane i scene svakodnevnog društvenog pritiska rođaci i komšije ispraćaju ga uz lažne ohrabrujuće riječi i patetična sažaljenja, nesvjesni prave prirode onoga što ga čeka. Njihova površna briga i neznanje simbolizuju kolektivno nerazumijevanje tragedije koja se odvija generacija roditelja i posmatrača ne shvata potpuno kroz kakav će se pakao mladići poput Rada provući. Time autor ukazuje na jaz između generacija jedni rat vide kao dužnost ili nastavak istorije, dok drugi, poput Rada, uviđaju da se ta dužnost pretvara u nasilni apsurd koji će im obilježiti život.
Ogledala društvenog raspada sporedni likovi
Galerija sporednih likova u romanu funkcioniše kao ogledalo društva koje se rasipa-raspada, svaki na svoj način otkrivajući posljedice moralnog posrnuća u ratu. Prije svega, tu je Marija – Radeova voljena, ali i mnogo više od toga. Kao snažna, odlučna i empatična žena, Marija unosi svijjetlo ljudskosti u mračni svijet sukoba. Ona je Radu oslonac i savjest hrabro se suprotstavlja nepravdi i postaje glas otpora u Podgorici. Dok se Rade koleba i povlači u svoju bol, Marija organizuje proteste majki i žena (Crnogorki) ispred Skupštine, zahtijevajući oslobađanje regrutovanih mladića iz besmislenog ratnog vrtloga. Time Marija simbolizuje snažnu sliku crnogorskih majki i sestara protiv ludila rata – ženski princip istrajnosti i zaštite života naspram muške destrukcije. Njena ljubav prema Radu nije pasivno čekanje naprotiv, ona djeluje, bori se za njega kada on klone duhom. U njenom liku se ogleda onaj zdravi dio društva koji još razlikuje dobro od zla i ne pristaje na bezumlje, što Radu daje snagu da ne posustane potpuno. Nasuprot Marijinoj plemenitosti stoje likovi koji predstavljaju raspad sistema vrijednosti. U jednoj sceni kafane, pijani vojnici rezervisti koji su svratili sa ratišta zajednički maltretiraju i vulgarno zadirkuju Mariju, pretvarajući se u čopor koji je zaboravio elementarnu pristojnost. Ta epizoda otkriva kako rat dehumanizuje obične ljude u alkoholnoj izmaglici i grupnoj euforiji, brišu se pojedinačne moralne kočnice, a društvene norme prestaju da važe. Pored njih, Radeovi poznanici Svetislav i Đorđe odlaze u rat bez trunke preispitivanja pokorno prihvataju naređenja i sopstvenu ulogu “topovskog mesa” kao nešto neizbježno. Njihova pasivnost i slijepo povinovanje sistemu još jače ističu Radeov unutrašnji otpor i izdvojenost on naprosto nije kao ostali koji slijepo idu u propast, i zbog toga se osjeća usamljenim u svojoj svijesti.
Vrhunac moralnog sunovrata oličen je u liku kapetana Jovana, oficira koji personifikuje oportunizam i bešćutnost ratne elite. Kapetan Jovan vidi rat isključivo kao priliku za ličnu promociju: dok mladi ginu, on kalkuliše kako da zasluži viši čin. Njega ne muče dileme ko je u pravu a ko kriv, niti ga dotiče patnja nedužnih rat mu je sredstvo za napredak po svaku cijenu. Spreman je da manipuliše, laže i žrtvuje nevine samo da bi sebe prikazao kao uspješnog komandanta. U očima Rada, Jovanovo ponašanje predstavlja izdaju svih moralnih načela upravo zbog takvih “vođa” sistem oko njega djeluje trulo do srži. Kad Rade uvidi da ljudi poput Jovana nemaju savjest i da ih sistem nagrađuje, njegov osjećaj razočaranja dostiže vrhunac. Pored Jovana, i druge figure autor koristi da reflektuju opšte rasulo na primjer, beskrupulozni advokat koji Radu formalno brani pred vlastima, ali je suštinski poltron režima. Takvi likovi pokazuju kako se čitav društveni mehanizam u ratu izopačio umjesto pravde i saosjećanja, dominiraju sebičnost, kukavičluk i laž. Za razliku od njih, obični ljudi iz naroda (poput Radeovih neupućenih komšija ili jedne hrvatske vojnike sa druge strane fronta sa kojom Rade ostvaruje trenutak ljudskosti) djeluju ili zavedeno ili željno mira međutim malo ko ima hrabrosti da otvoreno prkosi sistemu. Zato je uloga Marije i nekolicine junaka od izuzetne važnosti oni su iskre čovečnosti koje obasjavaju mračne fragmente opšteg rasula.
Narativni glas i stil pisanja
Stilski, Samo naši ratovi je napisan kombinacijom realističkog pripovijedanja i introspektivne, gotovo lirske proze. Pripovijedanje uglavnom prati Radov ugao posmatranja narativna perspektiva je bliska svijesti glavnog junaka, čime se čitalac uvlači duboko u njegove misli i osjećanja. Sekulović povremeno koristi i zanimljiv literarni postupak: Radov unutrašnji glas poprima lik fizičke pojave malene glave zvane “tsanse” koja lebdi kraj njegovog uha. Ovaj element blagog nadrealizma ili magijskog realizma personifikuje Radeovu savjest i razum, kao imaginarni saputnik koji ga opominje i usmjerava. Kroz dijaloge Rada sa sosstvenom savješću (ovaploćenom u liku tsanse), autor efektno dočarava junakova previranja i pojačava simboliku unutrašnjeg sukoba. Istovremeno, dijalozi među likovima napisani su vjerodostojno i razgovorno – vojnički žargon, psovke i humor pijane rezervističke družine ili srdačni domaći govor Radeovih roditelja daju tekstu živu autentičnost. Oštre izmjene tonova od grubih i naturalističkih prizora rata i kafane, do blagih, kontemplativnih pasaža Radove samoće – odražavaju haotično stanje junakove svijesti i društva. Autor koristi česte kontraste i simboliku: Podgorica i Kopenhagen su suprotstavljeni kao dva svijeta, spoljašnji rat kontrastiran je unutrašnjem nemiru, a likovi su stilizovani da predstavljaju ideje (npr. Jovan kao simbol karijerizma, Marija kao oličenje nade). Jezik romana je jasan i neposredan kada prikazuje događaje, dok u trenucima refleksije postaje bogatiji metaforama i snažnim slikama (primjera radi, ratni strahovi opisuju se kao “lavirint” iz kog je teško naći izlaz, a Radeov osjećaj izgubljenosti poredi se sa “brodom bez kompasa usred oluje”). Odsustvo patetike i suvišnih eksplicitnih objašnjenja takođe krasi stil Sekulović ne “podilazi”, već kroz radnju i dijaloge suptilno iznosi svoje poruke. Narativni tempo varira mirniji, introspektivni djelovi u egzilu smjenjuju se sa brzim, napetim scenama mobilizacije i fronta, što drži čitaoca u neizvjesnosti ali i pruža prostor za promišljanje. Kroz takvu stilski iznijansiranu pripovijest, roman uspijeva da bude i društveni dokument i duboko lična ispovijest.
Savjest, kolektivna odgovornost i smisao otpora
U srži romana leže moralna pitanja savjesti i odgovornosti kako lične, tako i kolektivne. Radeova vječita preispitivanja predstavljaju glas savjesti pojedinca koji se ne miri s opštim tokom. Dok mnogi oko njega nastoje potisnuti sopstvena pitanja zarad lakše poslušnosti, Rade osluškuje svoj unutrašnji glas (bukvalno kroz lik tsanse) i pokušava razlučiti ispravno od pogrešnog. Njegova savjest ga muči dilemama da li je kukavičluk pobjeći od mobilizacije ili je veći grijeh učestvovati u agresiji na nevine? Kolika je krivica pojedinca koji “samo izvršava naređenja”? Roman ne daje jednostavan odgovor, ali jasno pokazuje da bježanje od moralne odgovornosti vodi u duhovni ponor. Kroz Radeove oči vidimo kako kolektiv lako opere ruke od krivice svako se vadi na “više sile” i “viši cilj” što na kraju stvara pogodno tle za zločine bez pravog osjećaja krivice.
Sekulović, međutim, upire prst u sve nas ratovi su samo naši, zajednički, i teret odgovornosti je na čitavom društvu. Nema potpuno nedužnih ako većina ćuti ili pristaje na režim nasilja. Istovremeno, roman afirmiše smisao otpora. Iako se čini da pojedinac ne može zaustaviti rat, njegov lični čin otpora ima nemjerljiv značaj za očuvanje ljudskosti. Radov otpor je tih ali snažan on u srcu odbacuje mržnju prema “neprijatelju” i prepoznaje zajedničku ljudskost dirljiv simbol toga je scena na ratištu đe Rade grli ranjenog hrvatskog vojnika, shvatajući da dijele istu sudbinu mladosti bačene u ponoru rata. Taj trenutak solidarnosti sa onim protiv koga su ga huškali za Rada predstavlja pobjedu savjesti nad propagandom. Poslije toga, Rade više ne može da učestvuje u besmislenom sukobu kao prije njegov čin neposlušnosti (zbog kojeg biva uhapšen od sopstvene vojske) moralni je okidač koji dovodi do vrhunca priče. Zahvaljujući Marijinoj borbi i hrabrosti drugih žena, Rade i slični njemu bivaju oslobođeni što je još jedna poruka romana o snazi građanskog otpora. U završnici, Rade, suočen s vijesti da će postati otac, obraća se nerođenom sinu i obećava prekid kruga nasilja. U tim emotivnim riječima oca nerođenom đetetu sadržana je jasna pouka ne smijemo djeci ostaviti nasljeđe mržnje i ratova. Otpor koji Rade pruža nije spektakularan niti istorijski zabilježen, ali je suštinski čin odgovornosti reći “ne” besmislu i time sačuvati sopstvenu dušu. Roman tako poziva i čitaoca na preispitivanje đe smo mi dok se oko nas zbiva nepravda? Ćutimo li i time pristajemo, ili dižemo glas poput Marije? Samo naši ratovi snažno poručuje da savjest pojedinca može i mora biti korektiv kolektiva jedino tako se istorija ne ponavlja unedogled.
Sekulovićev roman Samo naši ratovi višeslojno je djelo koje uspijeva da intimnu priču jednog čovjeka uzdigne na nivo univerzalne parabole o ratu, moralu i otporu zlu. Kroz Rada i njegove saputnike, ispisana je sudbina generacije koja je sazrijevala u doba raspada (Jugoslavije ali i morlanog posrnuća Crne Gore) generacije koja nosi ožiljke sukoba i bori se da pronađe novi smisao. Iako duboko utkan u kontekst Crne Gore i postjugoslovenskog prostora, ovaj roman prevazilazi lokalne okvire. Radova unutrašnja drama između slobode i pripadnosti, njegove nedoumice pred licem rata i njegova težnja ka očuvanju ljudskosti razumljive su svakome ko se zapitao kako ostati čovjek u neljudskim vremenima. Univerzalnost poruke da se najveće bitke vode na planu savjesti i da se naslijeđeno nasilje može pobijediti samo ljubavlju, hrabrošću i istinom čini da Samo naši ratovi odjekuje snažno i van granica crnogorske književnosti. Svojim ozbiljnim, angažovanim tonom i umjetničkom uvjerljivošću, roman je vrijedan doprinos savremenom književnom kanonu Crne Gore, stajući rame uz rame sa najboljim djelima koja se bave nasljeđem ratova na Balkanu. Istovremeno, on je opomena i podsjetnik širem čitalačkom krugu da su ratovi koje vodimo uvijek naši i oni spoljašnji koji haraju zemljama, i oni unutrašnji koji haraju dušama takođe da je na nama odgovornost da te ratove prekinemo, razumijevanjem, otporom nepravdi i čuvanjem onog iskonskog ljudskog u nama.
U tom smislu, Samo naši ratovi može se čitati i kao roman, i kao poetska, i kao dramska ispovijest što je još jedan dokaz Sekulovićeve spisateljske autentičnosti. Njegov glas ostaje dosljedan: skroman ali snažan ličan, a opet univerzalan. Sekulovićev roman vraća vjeru u književnost kao prostor otpora, istine i unutrašnje borbe a one su često najteže.
Autor: Božidar Proročić