Francuski je pjesnik Pierre Albert-Birot napisao: »Koliko bi ljudi moglo dati litru krvi / Ali ni jednu kap poezije«. Tu kap poezije kao suzu radostnicu istine, izlili smo, mi hrvatski književnici u glavnome gradu Bosne i Hercegovine, u životodajni oblik Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku. Deklaraciju su objavili 28.I.1971.središnji dnevni listovi u Jugoslaviji, zagrebački »Vjesnik« te beogradska »Politika« i »Borba«, dan kasnije i sarajevsko »Oslobođenje«, ali niti jedan od tih dnevnika nije ju objavio pod njezinim vlastitim i izvornim imenom, nego pod drugim nazivima. Nastala je u ozračju preporodnoga Hrvatskoga proljeća, kao stvarateljski dijalog s poviješću i suvremenošću, kao čin ljubavi posvećen istinskoj demokratizaciji društva, stvarnoj ravnopravnosti hrvatskoga naroda s drugim dvama narodima u Bosni i Hercegovini, kao zagovor neometana i slobodna života hrvatskoga jezika i kulture u pluralističnoj zajednici i uzajamnoj otvorenosti triju »legalnih nacionalnih kultura«, kao proglas »nacionalne i kulturne suverenosti«, sukladno kojoj bi hrvatske kulturne i političke interese zastupali legitimni narodni predstavnici, a ne »statisti po nacionalnom ključu«.

Deklaracijom je, u točki sedmoj ovih svojevrstnih narodnih zahtjevanja, uzeta u obranu, prije nepunih osam mjeseci, 30.-31.svibnja 1970., u Grudama i Drinovcima prvi puta održana, kulturno-književna manifestacija »Šimićevi susreti«, pred namjeravanim političkim odstrjelom i gašenjem. Uz sami su tekst Sarajevske deklaracije bila otisnuta imena sedmorice hrvatskih književnika »podpisnika«: Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović i Stanislav Bašić. Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, Sarajevska deklaracija bijaše poklopljena posvemašnjom šutnjom (a njezini sutvorci opkoljeni pričuvnim ušima čuvara), da bi izronila na svjetlo dana nakon velike povijestne i političke promjene, u nas započete s 30.svibnjom 1990.

U vrijeme nastanka Sarajevske deklaracije boravio sam u Sarajevu, kao student treće godine romanistike na Filozofskome fakultetu, s rukopisnom knjigom pjesama ŽIVOT VJEČNI kod izdavačke kuće »Svjetlost« (objavljene ujesen 1971.i nagrađene sljedeće godine). Zajedno sam s Lukićem i Martićem sutvorački sudjelovao u koncipiranju i sastavljanju Deklaracije. Prije toga sam izložio zamisao o potrebi naše Deklaracije, u razgovoru s Vitomirom Lukićem, poslije jedne sjednice Komisije za kulturu Predsjedništva Republičke konferencije SSRN BiH, u radu koje smo obojica sudjelovali. Za nezaborav zapisujem, tako da i Bog upamti , da je završni sadržajni, jezični i stilski pečat Sarajevskoj deklaraciji dao Vitomir Lukić, moj (pokojni) prijatelj, hrvatski pisac europskoga formata.

Uz polustoljetnicu njezine objave, može se reći da je Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku, makar koliko bila zatirana i prešućivana ili netočno prikazivana, izvršila , i sveudilj vrši, svoje poslanje, jer za povijest ostaje “jednim od najvažnijih dokumenata hrvatskoga jezikoslovlja uopće te možda i najvažnijim i najiskrenijim pozivom na ravnopravnost uporabe hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini“ (dr. sc. Domagoj Vidović: „Vladimir Pavlović i Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku“, https://bib.irb.hr…pdf). Hrvatski je jezik danas i u Bosni i Hercegovini ustavnom kategorijom, koji takovim opstaje, jezik tisućljetno samosvojan i jedinstven.«

Večernji list specijal od 7.veljače 2021., Hrvatsko proljeće – 50 godina pokreta koji je navijestio slobodnu Hrvatsku , str.15., Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku – Zatirana i prešućivana »narodna zahtijevanja« Mile Pešorda.